Dvorac (13. dio)

“Sve mi se čini da i vizitu dočekuješ u stavu mirno, ha?”
Odgurnem pladanj, prikučim kolač, te odvojim šlag.
“Priznat ću ti iskreno”, reče on, progutavši najzad jednu
žlicu sada već mlake juhe, “kad vizita uđe u sobu,
naprosto me obuzme panika. Neka nelagoda, strah.
Totalno zablokiram, jebeš mi sve! A doktor… kad mi se
obrati, neki vrag se u meni zakoči i samo tupavo klimam
glavom, kao plišani psić na stražnjoj klupi automobila.
Mrzim se zbog toga! Mrzim! Uostalom takav sam oduvijek bio,
takav sam još od školskih dana… ”
Pojeo sam pola biskvita, a drugu polovicu odložio na pladanj.
“Vidiš, Matko”, rekoh. Svjestan si tih svojih mana, to je dobro.”
“Nisam, jebiga… ”
“Jesi. Svjestan si ih jednako kao što si svjestan i svoje
ćelavosti, a to je očiti dokaz kako ti psiholog nije potre…”
“Oprosti sinko, hoćeš li pojesti još jedan kolač?”, reče
starica koja je stala pokraj mene, pružajući mi svoj gnjecavi
kolač na ispruženom dlanu.
“Mlad si dečko, zacijelo možeš pojesti… ”
“Da ga prstima nisi dirala možda bih i pojeo, tuberanko
stara!”, pomislih.
“Hvala, ali ne mogu. Nisam niti svoj pojeo, zaista ne
mogu”, odbijem najljubaznije što sam znao.
Ona se blago nasmiješi, pomiluje me po kosi i vrati se
za svoj stol.
“Jesi li vidio kako je zarila prste u šlag? Matko je odmahnuo
rukama kao da tjera muhe od sebe. “Pa sad ti to uzmi i jedi, fuj!”
Ne rekoh ništa. Na televiziji su upravo govorili o pojavi
svinjske gripe i htio sam pažljivije pogledati tu reportažu.
Slika je bila jako loša, sniježila je, ali to ovdje zaista nije
nikoga previše brinulo, mnogi čak nisu niti bili svjesni prisustva
televizora u prostoriji.
Kad se, nakon dvadesetak minuta podnevni dnevnik primaknuo
kraju, otprilike toliko je vremena bilo prošlo i otkad smo
bezuspješno počeli prazniti naše, ionako oskudne (ali za nas
sasvim dovoljne) porcije.
To je bio naš pravi dnevnik, jednoličan, dosadan, i uživo.
Na taj je način završavao i ovaj žalobni objed netaknutih obroka,
koji će naposljetku opet završiti u koritima obližnjih
seoskih svinjaca.
Ljudi su, bučeći, stali lijeno ustajati od stolova i sa
svojim pladnjevima u rukama polaziti ka izlazu.
Pri tom nastade kolektivni mrmor i metež, dovoljan da meni
onemogući praćenje televizijskog programa.
Još se, potom, i Joža ružno i glasno nakašlje, sjedeći
kraj mene vrlo blizu. Dok se ustajao, reče: “Vidimo se kraj
dućana”, misleći pritom na cigarete, kavu i bezalkoholno pivo.
“Vidimo se, Joža”, otpozdravi Matko.
“Da, vidimo se…”, rekoh, gledajući kako se šepajući u pohabanim
papučama udaljava dezorijentiran i pogrbljen, i ne znajući
da neće živ dočekati sutrašnji dan.

nastavlja se

5 komentara za "Dvorac (13. dio)"

  1. Marija
    04/05/2013 at 7:51 pm Permalink

    “Pa sad ti to uzmi i jedi, fuj!”
    Reagiraš razumljivo, i ja bih tako ljubazno odbila. priča postaje sve turobnija. 🙂

  2. Tara
    04/05/2013 at 7:52 pm Permalink

    Ne volim ni misliti o toj sredini. Pozdrav Mario!

  3. Mario
    04/05/2013 at 9:03 pm Permalink

    ne, slike nisu baš lijepe, ali što je tu je, tako je 🙂

  4. Aljoša
    04/05/2013 at 9:07 pm Permalink

    Mario, baš dobro, od jela, praćenja televizije do pogrbljenog budućeg mrtvaca.
    Pozdrav 🙂

  5. Consequence
    06/05/2013 at 3:56 pm Permalink

    Ti pišeš tako da ja čitam i gledam ono što si napisao.To je za spisatelja dobra osobina. Vjeran prikaz onoga o čemu piše.
    Tamo negdje si me pozvao da ne napuštam Dvorac. Mario, ne napuštaju dame tako lako udobnost i intrigantnost dvoraca, ali, molim te, počni pisati o dvorcu! Već dugo te čekam!
    U nekom od prethodnih dijelova, u jednoj od digresija si lijepo započeo, polagano me zagrijao, ponadala sam se da je priča o dvorcu konačno krenula…
    a uporno čekam i dalje. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.