Dvorac (15. dio)

Već sljedećeg trenutka živi se pijesak neobjašnjivo
preinačio u živo blato, u koje me je povlačilo tisuće
koščatih halapljivih ruku.
Za mnom su bjesomučno jurili mahniti progonitelji,
i kao da ih svi vragovi gone, žustro me sustizali.
Svakim korakom bivali su mi sve bliže, a još k tome,
utonuo sam do pojasa u crnu ljepljivu masu, ne
mogavši ništa više učiniti. Vonj njihova opora znoja
zapahne okolni zrak koji sam panično udisao.
Počnem grcati, kašljati, gušiti se, gutajući to
gorko blato u koje sam neprestano tonuo.
“Predaj se!”, zagrmio je neki glas, od nekud.
Da se predam bila mi je zadnja pomisao.
“Nikad vam se neću predati”, rekoh između dva udaha u
borbi za zrak. “Nikad! Nikad se… ”
Stisnuo sam dlanovima okrvavljena prsa, bespomoćno
zureći u niske tamne oblake što su se zloguko nadvili
nad pustinjskom zemljom. Jezik mi se zalijepio za
nepce, očajno žudeći za samo jednom kapi vode; grlo se
bilo grčevito stisnulo suhoćom.
Ne mogu… ne mogu više… niti jedan udah.
Progonitelji su bili tik iza mene, moćni i s nakanom.
Ostah posve bez zraka, iscrpljen, onemoćao; zgrabiše me
za ramena, izvukoše van, a onda, prilika u crnom,
bez lica, zamahnula je oštrim čeličnim sječivom.

Osvanulo je još jedno divno, proljetno jutro.
Nakon što sam na brzinu popio svoje lijekove (terapija
je s četrnaest bila smanjena na dvanaest tableta) na plinskom
sam si kuhalu skuhao crnu kavu, navukao čistu
trenirku, onu koju sam jučer vlastitim rukama i sapunom
sam oprao u kupaonici, i sa šalicom u ruci izašao napolje.
Bio je to četrdesetdrugi dan mog boravka u bolnici,
prisjetih se, zabilježivši taj podatak u svoj notes
na mobitelu, premda mi za to baš i nije bio potreban
nekakav poseban podsjetnik.
Na šetalištu sam sjeo na svoju omiljenu klupu pokraj omiljene
lipe i naprosto, s obzirom na to da sam noćas poprilično loše
spavao, sklopio oči i prepustio se blagotvornom suncu i
melodičnom cvrkutu ptica, polagano ispijajući kavu.
Zacijelo bi i Matko sada bio sa mnom na klupi, pričajući
svojstvene mu gluposti, da nije bio otpušten iz bolnice prije
nekih dva tjedna, razmišljao sam.
Ivan, Zdravko i Joža umrli su.
Od stare ekipe ostao je samo još Štef. Sebe ne računam.
Teksova klimava kolica najednom zakloparaju glasno pokraj
mene, vrativši me iz sanjarenja u ružniju stvarnost.
Teks je bio sam na začelju mobilnog kreveta, gurajući prema
hladnjači još jedno beživotno, umrlo tijelo.
U prolazu on mi sarkastično dobaci: “Ode tvoja baba… “, sa
smiješkom na usnama i tek zapaljenom cigaretom između njih.
Bila je to ista ona starica koja me je drugi dan mog boravka
u Klenovniku neugodno bila iznenadila u kupaonici.
Četrdeset dana kasnije, u istoj toj kupaonici drugog odjela
su je i pronašli. Ali ovaj put hladnu i sklupčanu na podu.
Stoga joj posvetih nekoliko sekundi počasti i sažaljenja,
sve dok mi se ona i Teks nisu bili izgubili iz vida
zašavši iza bijelih vrata mrtvačnice.

(Fotografija dvorca-bolnice iz istoimene priče,
načinjena u isto vrijeme kad sam je i pisao)

 

nastavlja se

 

8 komentara za "Dvorac (15. dio)"

  1. Aljoša
    11/05/2013 at 7:08 pm Permalink

    Ukratko, bogatstvo opisa i slika.
    Bravo Mario !
    Pozdrav Veliki 🙂

  2. stefi
    11/05/2013 at 7:21 pm Permalink

    Odlično Mirko.Pozdrav.

  3. boba grljusic
    11/05/2013 at 7:22 pm Permalink

    moje mišljenje znaš ali nije na odmet ponoviti -Sjajno!!

  4. Marija
    11/05/2013 at 7:33 pm Permalink

    Opis tužnijeg dijela svijeta. I ne znam je li gora noćna mora ili stvarna zbivanja. Ali, olično napisano. 🙂

  5. Mario
    11/05/2013 at 8:51 pm Permalink

    hvala vam svima, uz malu opasku Stefi: nisam Mirko, a ni Slavko 🙂

  6. Consequence
    12/05/2013 at 7:41 am Permalink

    Krasna fotografija dvorca, šteta što je bolnica.
    A, ti si navjerojatan!
    Pričaš o tragedijama i strahotama, a tvoje slike u priči obasjane suncem. 🙂

  7. Iluzija
    12/05/2013 at 3:41 pm Permalink

    blizi se kraj? ovaj dio sa potjerom odlican je opis. jesi to stvarno sanjao pa je ovo opis sna, ako nisi, odlicno si ukomponirao taj san kao podsvjesnu reakciju na plucno oboljnje, strah da ce ti otkazati pluca. Prica je odlicna.
    pozdrav 🙂

  8. Mario
    12/05/2013 at 10:09 pm Permalink

    da, to je doista bio takav san. Samo je ovdje malo proširen, kreativna sloboda 🙂
    Hvala Consequence i Iluzija!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.