Sada su ovamo stigli već neki novi ljudi, premda
opet sve ostade isto.
Osamdesetjednogodišnji Josip iz Pitomače (TBC,
pozitivan) otkrio je da kad se pomokri na puža,
ovaj se u kratkom vremenu, izvijajući se s kućicom
kvrčeći zadak nagore, rastegne svom svojom duljinom
te naposljetku, privremeno paralizira.
On nije znao je li u pitanju nekakav dar, poput
bioenergije, ili je samo ubojita kombinacija silnih
lijekova u njegovoj mokraći, ali je svakako bio očaran
tim otkrićem pa je često za jutarnjih sati ili u
vrijeme poslije kiše znao ljudima pokazivati ovu
svoju, po svemu sudeći, beskorisnu vještinu.
Bio je tu i Krsto (TBC,pozitivan), profesor u mirovini
već dugi niz godina. Čovjek šutljive prirode; povučen,
tih, pedantan. Katkad bi znali zajedno kraj kioska
popiti kavu. Kad bi on nešto govorio bilo bi to
smisleno, jasno i oštroumno.
I što je najvažnije – Krsto nije hračkao.
Zatim, jedna neobična časna sestra (teža upala
pluća); ta me je starica bila zamijenila s nekim samo
njoj znanim sportašem, koji je, kako ona veli, revno
dolazio k njoj na duhovne seminare u Samobor, te bio
pametan i nadasve vrlo pristojan dečko.
Stoga bi mi skoro svaki dan donosila u sobu voće i
svakojake slastice, govoreći mi kako trebam unositi
što više vitamina u svoj načeti mladi organizam.
Za nju sam tako zauvijek ostao – premda sam u više
navrata nastojao objasniti da nisam ja taj – uzorni
vjernik i sportaš.
Ostala većina novopridošlih uglavnom se uklopila u
ustaljene standardne okvire karakterističnih
zombi odlika: besciljno i tromo tumaranje unaokolo,
tup, hladan pogled, tipična neuhranjenost, nezdrav
kašalj i neizostavno hračkanje bez pardona.
Čim sam popio svoju kavu i nauživao se jutarnjih
sunčevih zraka, odlučim poći u jednu kratku šetnju
parkom iza dvorca. Do doručka.
Uključim svoj mp4 player i u njegovoj memoriji potražim
mapu s pjesmama grupe The Ramones.
Kako su Ramonesi bili moj omiljeni sastav još od rane
tinejdžerske dobi, njihova sirova i žestoka glazba mi je
vremenom postala nešto nalik ritualu, ili bolje rečeno,
nalik psihoterapiji. Naprosto, glazbeni recept;
moje sredstvo za podizanje raspoloženja i učinkovito
ubijanje povremenih naleta letargije.

nastavlja se

Fotografija načinjena u spomenutom bolničkom parku.

U pozadini se također vidi i trgovina-kiosk koju sam opisivao.