Dvorac (16. dio)

Sada su ovamo stigli već neki novi ljudi, premda
opet sve ostade isto.
Osamdesetjednogodišnji Josip iz Pitomače (TBC,
pozitivan) otkrio je da kad se pomokri na puža,
ovaj se u kratkom vremenu, izvijajući se s kućicom
kvrčeći zadak nagore, rastegne svom svojom duljinom
te naposljetku, privremeno paralizira.
On nije znao je li u pitanju nekakav dar, poput
bioenergije, ili je samo ubojita kombinacija silnih
lijekova u njegovoj mokraći, ali je svakako bio očaran
tim otkrićem pa je često za jutarnjih sati ili u
vrijeme poslije kiše znao ljudima pokazivati ovu
svoju, po svemu sudeći, beskorisnu vještinu.
Bio je tu i Krsto (TBC,pozitivan), profesor u mirovini
već dugi niz godina. Čovjek šutljive prirode; povučen,
tih, pedantan. Katkad bi znali zajedno kraj kioska
popiti kavu. Kad bi on nešto govorio bilo bi to
smisleno, jasno i oštroumno.
I što je najvažnije – Krsto nije hračkao.
Zatim, jedna neobična časna sestra (teža upala
pluća); ta me je starica bila zamijenila s nekim samo
njoj znanim sportašem, koji je, kako ona veli, revno
dolazio k njoj na duhovne seminare u Samobor, te bio
pametan i nadasve vrlo pristojan dečko.
Stoga bi mi skoro svaki dan donosila u sobu voće i
svakojake slastice, govoreći mi kako trebam unositi
što više vitamina u svoj načeti mladi organizam.
Za nju sam tako zauvijek ostao – premda sam u više
navrata nastojao objasniti da nisam ja taj – uzorni
vjernik i sportaš.
Ostala većina novopridošlih uglavnom se uklopila u
ustaljene standardne okvire karakterističnih
zombi odlika: besciljno i tromo tumaranje unaokolo,
tup, hladan pogled, tipična neuhranjenost, nezdrav
kašalj i neizostavno hračkanje bez pardona.
Čim sam popio svoju kavu i nauživao se jutarnjih
sunčevih zraka, odlučim poći u jednu kratku šetnju
parkom iza dvorca. Do doručka.
Uključim svoj mp4 player i u njegovoj memoriji potražim
mapu s pjesmama grupe The Ramones.
Kako su Ramonesi bili moj omiljeni sastav još od rane
tinejdžerske dobi, njihova sirova i žestoka glazba mi je
vremenom postala nešto nalik ritualu, ili bolje rečeno,
nalik psihoterapiji. Naprosto, glazbeni recept;
moje sredstvo za podizanje raspoloženja i učinkovito
ubijanje povremenih naleta letargije.

nastavlja se

Fotografija načinjena u spomenutom bolničkom parku.

U pozadini se također vidi i trgovina-kiosk koju sam opisivao.

11 komentara za "Dvorac (16. dio)"

  1. Jim Corbet
    14/05/2013 at 12:37 pm Permalink

    nasmijalo me ono mokrenje po pužu 🙂

    bolest je nešto čega se najviše grozim, tako da me ostali dio texta uozbiljio, nadama se da neću pasti u depresiju povremeno čitajući te 🙂
    napisano majstorski, pozdrav !

  2. Marija
    14/05/2013 at 12:58 pm Permalink

    U svom tom jadu i tuzi ti nađeš i zrno vedrijeg opažanja. Uvijek bježim s takvih mjesta, ali nisu mi strana. 🙂

  3. newenka
    14/05/2013 at 1:06 pm Permalink

    Kad bu 17.?!
    pozdrav od newe 🙂

  4. Mario
    14/05/2013 at 1:20 pm Permalink

    Newe, prije 18-tog jamčim ti 🙂
    hvala Jim i Marija na čitanju također!
    …obratite pažnju na lika sa slike, teški je plućni bolesnik, ali cigareta u ruci je neizostavan dodatak, gotovo kao pandam ortopedskom pomagalu!
    Nemojte mislit da se sprdam, jer i sam sam takav bio 🙂

  5. marissa
    14/05/2013 at 2:11 pm Permalink

    Mario, opet uživam (nakon odlične Daphnie) u tvojoj originalnoj maštovitoj prozi,
    veliki pozdrav!

  6. Aljoša
    14/05/2013 at 2:37 pm Permalink

    Mario, onaj početak s pužem je zaista dojmljiv, a slika pojačava autentičnost jer čitač ponekad zaboravi stvarnost ovakvih događaja.

    Pozdrav Veliki 🙂

  7. Consequence
    14/05/2013 at 5:35 pm Permalink

    Bojim se da lik sa slike nije više živ, ali zato ti je priča sasvim živa. )

  8. Mario
    14/05/2013 at 7:13 pm Permalink

    hvala marissa, Aljoša i Consequence, -sumnjam i ja da je živ, nemam pojma…. bilo je to 2009 godine.

  9. songfordead
    14/05/2013 at 10:05 pm Permalink

    ”Naprosto, glazbeni recept;
    moje sredstvo za podizanje raspoloženja i učinkovito
    ubijanje povremenih naleta letargije.”
    ugodnu noć želim
    sfd

  10. newenka
    15/05/2013 at 1:14 pm Permalink

    Mario…tak sam si nekak i mislila 😉

  11. Iluzija
    31/05/2013 at 8:44 pm Permalink

    tekst je odličan. zanimljiva, čitka priča, bila sam dosta zauzeta ovih dana, ali revno nadoknađujem zaostatke 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.