Dvorac (17. dio)

Razgledavajući s divljenjem ovo velebno zdanje koje
je imalo 365 prozora (iz nekog nepoznatog razloga i
zasigurno ne slučajno jednako koliko ima i dana u godini),
primijetim nekog čovjeka kako mi rukom daje znak da stanem.
Maknem slušalice s glave, i pričekam.
U ispruženoj ruci je držao mobitel, te on još
malo ubrza korak.
“Jebiga…”, pomislim, “opet nekakvi problemi.”
U ovoj sam bolnici postao pravi serviser mobilnih
uređaja: podešavajući ljudima vrijeme i datum, unoseći
pinove, pronalazeći mreže, signale, aktivirao sam
bonove te davao razno-razne instrukcije vezano s mobitelima,
uključujući i konkrentno pisanje poruka i uspostavu poziva.
“Tražio sam te čitavo jutro!”, vikne starac pružajući mi
staru izlizanu Nokiju.
“U čemu je problem?”, upitam, s gađenjem primajući u
ruke bakterijsku bombu.
“Pogledaj”, on pritiskom na dvije tipke otključa zaslon
pa upre prstom u njega. “Vidi sad, zaključa se sam… !”
“Da, pa što s tim? Tako je namješteno”, rekoh, te ga
ponovo otključam.
“Nitko me, dovraga, ne može zvati kad je zaključan!”
“Ma tko ti je to rekao!? Zaključana je samo
tipkovnica, djede!”
“Ali… ali cijeli me tjedan moji nisu mogli dobiti!”,
reče osupnuto, ljut na telefon a djelimično i na mene.
“A jesi li pomislio na to da te tvoji
možda NISU HTJELI zvati?” Pogledah ga ispitivački.
“Tko šiša starog senilnog djeda, smjestili ga u bolnicu i
riješili se bolesnog prdonje, ha… ?”
On zgrabi mobitel iz moje ruke i zamišljeno se zagleda u nj.
“Sunce mu jebem i telefonu… “, zavrtio je glavom,
češkajući se ispod šešira. “Ti nazovi njih, djede.”
“Ha? Da ja nazovem? Ne, ne znam ja to…”, zabrinuto
otpuhne, ne skidajući pogled s izgrebana blijedog
ekrana Nokije. “Rekli su da će oni zva- ”
“Daj telefon meni, ja ću nazvati”, rekoh. “Na brzinu.”
U tom trenutku dotrči jedan „šetač“ vidno uzrujan,
dahćući, zgrabi me za rukav. “Brzo!”, reče on, “mislim da
mu nije dobro… najednom se srušio!”
“Tko se srušio?”, upitao sam.
“Onaj… onaj što je prije nekoliko trenutaka upravo
prošao ovuda, odjeven u plavu pidžamu s bijelim prugama!
S prvog odjela je… ”
“Gdje je sad? Je li ondje iza zgrade?”
“Da! Straga! Pozovi nekoga, molim te, brzo!”
Otrčim onamo i ugledam starca kako bizarno podvijenih nogu
leži na travnjaku, s gornjim dijelom trupa nabijenim preko
isturenog ivičnjaka betonske staze.
“Jebemti sve!, izleti mi psovka vidjevši gadan prizor.
Njemu nema spasa, pomislih.
Ispod sijede kose na potiljku mu se širila tamnocrvena
mrlja krvi, slijevajući se dolje u uski procijep
napuknutog betona. Kapci su mu napola ostali otvoreni,
otkrivajući mat-sivilo njegovih zamućenih bjeloočnica, a u
ruci je čvrsto držao komadić istrgnutog busena trave.
Mrtvačnica mi je bila dosta bliže od bolnice, stoga
odjurim onamo.
“Teks!”, viknuo sam, lupajući na njegova vrata.
“Tko opet smeta, dođavola?”, iz unutrašnjosti se začuo
njegov nevoljki, lijeni glas.
“Vadi tog mrtvaca iz kade i požuri se ovamo, imaš
ovdje hitan slučaj!”
“Zajebavaš me?”
“Ne zajebavam, čovjek se srušio i mislim da
umire”, rekoh ljutitim glasom.
“Zbilja? U redu, u redu, odmah ću pozvati službu…”
“Samo ga makni odonud što prije, ljudi se okupljaju kao
strvinari, ako je mrtav nosi ga k sebi, ako nije, pravac
u bolnicu s njim!”
Vratio sam se unesrećenom, rukama razmičući gomilu
znatiželjnika. Ćelavog tipa sa šalicom kave i cigaretom u
ruci žustro odgurnem, na što ovaj zatetura i umalo padne
na stražnjicu; lupkao je nogom jadnika u slabine navodno
provjeravajući je li živ, poput kakvoga psa
pregaženog na cesti.
“Majku ti jebem balavu…”, procijedi on kroza zube,
brišući prolivenu kavu sa svoje pidžame.
nastavlja se

6 komentara za "Dvorac (17. dio)"

  1. Marija
    15/05/2013 at 4:59 pm Permalink

    Teško štivo s dozom crnog humora. Ti si tim ljudima bio netko tko je stabilan, tko mnogo zna i tko će uvijek priskočiti kada treba. Pozdrav Mario 🙂

  2. Aljoša
    15/05/2013 at 7:57 pm Permalink

    Mobitel, zgode i nezgode, nažalost sam proživio nešto slično, pa su mi slike više nego žive.

    Živio Mario 🙂

  3. Mario
    15/05/2013 at 11:43 pm Permalink

    hvala vam Marija i Aljoša na odvojenom vremenu za čitanje ove priče!

  4. newenka
    16/05/2013 at 9:13 am Permalink

    stvarno, prije 18.-tog 🙂
    odlično pripvijedaš 🙂
    pozdrav od newe

  5. ENEDIEL
    18/05/2013 at 9:50 am Permalink

    ne kom pricu ( procitala na w i ostavila kom ) nego mi muka za katedralu , vidjela cigle pa sam mislila da je D . sinoc bilo kasno i umorila ocu. meni je naporno toliko odjednom zbog oka. pozdrav

  6. Iluzija
    31/05/2013 at 8:50 pm Permalink

    krvava i žilava priča, čitam dalje 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.