Dvorac (18. dio)

U međuvremenu su trčećim korakom s opremom za oživljavanje
pristigli liječnik i bolnički tehničari. Većina ljudi se
odmah uviđavno skloni na pristojnu udaljenost, kako
im ne bi smetali i kako bi im oslobodili potrebiti
prostor za rad.
“Ne obraćaj mi se, čovječe!”, rekoh starom lajavom ćelavcu.
“Poštenja i morala imaš koliko i kose na glavi. Makni se
odavde da te više ne vidim.”
“Ma tko te jebe…”, udaljavajući se opsuje on
ponovno, i odmah potom naprasno zaustavi prvog prolaznika
tražeći ga cigaretu.
U trenutku kad htjedoh dodati još riječ – zastah.
Skamenih se.
Najednom, u meni se nešto slomi.
Dogodilo se brzinom blijeska, oštro, kao precizni duboki
rez nožem, a zatim, jednakom munjevitom brzinom – deja vu.
Zasuvši me sitnim čempresovim sjemenjem, nalet blagog
povjetarca lagano mi puhne u leđa, priljubivši pamučnu
tkaninu uz tijelo. Tog trenutka me je zaustavilo; ukočilo
u mjestu, naglo i nemilosrdno… to, nešto.
Nešto što nije bio tek statički elektricitet što se maločas
razlio mojom kralježnicom.
Ovo je bilo snažnije, ali diskretno , suptilnije od toga.
Deja vu…
Osjetila mi najednom preplaviše zaboravljeni mirisi livadskog
cvijeća, te zatim i mirisi svježe pokošene trave.
Na koži osjetih toplo isparavanje tla netom nakon ljetnog
pljuska; pri tom me prožmu srsi i jak doživljaj
melankolične sjete.
Dišući ubrzano ustremim pogled nagore, prema nebu, i u tom
trenutku istinski, jasnije no ikad, spoznah pravu dubinu
nebeskog plavetnila. Bila je beskrajna.
Taj iznenadni mentalni podražaj oživi u meni zatomljeno
sjećanje na prizore stvorene u vrijeme mojih prvih svjesnih
buđenja, na slike protkanim minulim zadovoljstvima i čežnjama,
tajnovitim uzbuđenjima i živim nadanjima.
Ovaj mi impuls, poput Let’s Dance od Ramonesa, udahne dodatnu
energiju i ojača volju za izdržati ove, sve teže bolničke dane.
Vratim slušalice na uši, stisnem tipku “play”, i pođem uskim
makadamom duž južne strane bolničke zgrade.

“I’m going mental
Out of the Hospital
Out against my will
Life is so beautiful
I’ve gone mental
Mental… ”

“Hej, pederu!”, vikne ćelavac žurno mi prilazeći (iznenadio
sam se što i toliko stari ljudi još koriste takav izraz
u svom rječniku). “Otac ti je peder”, otpovrnuh, ali se ipak
ugrizem za jezik. “Što sad hoćeš?”
“Imaš li cigaretu?”, zamoli on milozvučnim glasom, nagnuvši se
cijelim trupom naprijed, što je izgledalo kao da mi se klanja.
“Imam… “, rekoh, “ali nemoj da ti to prijeđe u naviku.”
Izvadim jednu cigaretu za sebe, pa mu pružim kutiju.
“Nema problema, momče”, reče on zahvalno, sretan, pripaljujući
najprije meni, a zatim sebi.
“Znaš, čekam neke novce”, glas mu je postao odvratno
ljubazan, “trenutačno nemam ni za kavu, a ni za cigarete, jebiga.”
“Hej, djede, a sada nisam više peder, ha?”, upitam ga
zavjereničkim tonom.
“Što?! Ah to!”, meketavo se nasmije, potapšavši me po leđima
kao najboljeg prijatelja. “Naravno da nisi. To sam rekao
onako, u afektu.”
“Inače budeš sa svima takav kad si zlovoljan? S tim ponašanjem bi
mogao jednom nekome naletjeti na šaku”, rekoh.
“Misliš da nisam? Ihhhh… !”, odgovori on.
“Kad sam bio mlađi, baš kao ti sad, često sam se tukao.
Tukao sam se gotovo svaki jebeni dan!”
“Pa i vidi se, moram priznati”, rekoh odmjeravajući ga. Nego,
djede, mora da si nekoć radio kao izbacivač na seoskim
plesnjacima? Priznaj da jesi.”
Pogledao me je s prezirom, ali i sa smiješkom na usnama jer
sam mu dao cigaretu.
“Moje vrijeme je prošlo”, reče on prilično otužnim glasom.
“Stigla me je starost, sjebala bolest, jedva dišem… sve je
otišlo u tri pičke materine!”
“A što se može”, otpovrnuh. “Sve u životu jednom dođe na
naplatu, kad tad… ” Šuteći, povučem još dva, tri dima,
potplatom tenisice zgnječim ostatak cigarete, te se udaljim
od njega ne osvrćući se.
(nastavlja se)

9 komentara za "Dvorac (18. dio)"

  1. tulipan
    19/05/2013 at 8:05 pm Permalink

    Mario ovo pročitah u dahu,sviđa mi se ali kako je ovo već 18.dio,nisam u toku ali nastojat ću nadoknaditi i sabrati cjelinu.
    Topli pozdrav!

  2. Aljoša
    19/05/2013 at 8:10 pm Permalink

    Odličan mi je onaj deja vu dio, baš si to dobro opisao.
    Pozdrav Mario 🙂

  3. Marko Grubesic
    19/05/2013 at 8:14 pm Permalink

    Zanimljiva priča, znaš dobro dočarati ambijent. Pratim te ali mi nekako čudno komentirati ulomke. Za iskren komentar trebao bi mi cijeli tekst.
    Pozdrav!

  4. Consequence
    19/05/2013 at 8:17 pm Permalink

    Deja vu, jako lijepo. Posebna mi je spoznaja dubine nebeskog plavetnila i beskraja. Lijep pozdrav. 🙂

  5. Mario
    19/05/2013 at 8:24 pm Permalink

    @Aljoša i Consequence , vjerojatno što vas taj dio podsjeća pomalo na poeziju, koju posebno volite, a manje na kaubojski roman s kioska?:)

    @Tulipan i Marko – ne morate i nije nužno da komentirate, kad završim dijelove, onda ću postaviti sve u komadu. Pa kome se sviđa može si skinuti na e-book čitač i pročitati u miru.
    Moram priznati da mi je važno da se barem ubilježite, toliko da znam da netko prati, i da imam volju pisati dalje. 🙂

  6. ENEDIEL
    19/05/2013 at 9:20 pm Permalink

    piši piši, meni se sviđa doza humora ( zna biti i crnjaka,ali u dobroj dozi 🙂 )pozz

  7. julija
    19/05/2013 at 9:33 pm Permalink

    Sviđa mi se i kako si opisao ljugavca. Pozdrav 🙂

  8. newenka
    20/05/2013 at 9:52 am Permalink

    odličan mi je opis tvog kako kažeš “mentalnog podražaja”, više puta sam se vratila da upijem sve opise…volim prirodu i sve osjete u njoj, izvrsno si dočarao svjesnost svega oko sebe 🙂

    ne znam ni jednu osobu koja ne voli prirodu, ali da li i zapaža sve u njoj, to je već tema za raspraviti…ovo tvoje plavetnilo, ma divotica divna…

    pozdrav od newe

  9. Iluzija
    31/05/2013 at 8:57 pm Permalink

    šarolikost likova, trodimenzionalnost, na trenutke priča kao hologram oživi okusima, mirisima, zvukovima… sve to odlično ukomponirano

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.