Dvorac (19. dio)

Padala je kiša kada sam na kalendaru zaokružio
šezdeset sedmi dan.
Dan kada su mi opet bili uradili nove pretrage.
Navodno posljednje.
“Nalazi su i više nego zadovoljavajući”, ustvrdio je doktor
na jutarnjoj viziti, napomenuvši da će mi najvjerojatnije
terapiju prepoloviti.
“A vrlo skoro bismo mogli razgovarati i o konačnom
otpustu.”, dodao je potom. U daljini se najednom bila začula
potmula grmljavina, koja se još dugo valjala Zagorskim
bregima, obavijenima maglom. Doktorovu sam vijest primio
poprilično hladno, bez emocija. Jednako kao da mi je i rekao
da se trebam javiti u laboratorij na još jednu bronhoskopiju.
Znam da je u tom trenutku očekivao od mene salve oduševljenja,
sreće i slične reakcije na kakve je već navikao u svom
poslu, ali ja sam čekao samo papir; crno na bijelo. List na
kojem će u naslovu velikim slovima pisati OTPUSNO PISMO.
Istina, oporavak od bolesti koja je nekad u prošlosti bila
smrtonosna, fantastično je napredovao. Čudio sam se
samome sebi, s obzirom na moje mizerno pridržavanje
liječničkih uputa. Prema tome mogao sam bez ikakvih
problema gostovati u emisiji kod Winfrey Oprah s “potresnom”
pričom tipa – KAKO SAM DOBIO BITKU ŽIVOTA.
K tome prikrpiti toj priči još i kakav osobiti sportski
podvig (recimo preplivavanje La Mansha ili uspon na vrh
Himalaje) bio bi šlag na tortu.
A s pomno probranim, poetičnim naslovom emisije, još bi
bilo dirljivije.
“Čim napravimo jednu kratku suplementaciju lijekova
ortogonalnom permutacijom, biti ćemo u potpunosti sigurni da
je napredak mycobacterium tube najzad infinitezimalan”, rekao je
doktor preko ramena, rukom hvatajući kvaku vrata na
odlasku s vizite.
“Naravno, to se podrazumijeva, doktore”, otpovrnuh hineći
ozbiljnost kao da shvaćam. On razvuče usta u širok osmijeh
na moju reakciju zbog njegova pretjerano stručnog govora, a
potom se nasmijaše i medicinske sestre, znajući da je u šali
namjerno bespotrebno zakomplicirao. Doktor je to činio često.
Bio je šaljivdžija. Barem se trudio da bude to.
“Ne ispunite li, doktore, svoje obećanje o ona dva tjedna, odoh
ja kući, pa makar i ortogonalnim putem!”, glasnije doviknem, ali
je on bio već zatvorio vrata za sobom i pošao u
sljedeću bolesničku sobu.
Muškarac do mene također se zacerekao, ali taj je smijeh brzo
prešao u opori kašalj i ružno krkljanje u njegovim plućima.
On se s teškom mukom uspravi i sjedne na rub kreveta, dohvati
limenu pljuvačnicu te obilato zaspe njezinu unutrašnjost.
Kako još uvijek nisam postao dovoljno otporan na takve prizore,
brzo navučem trenirku i odjurim u hodnik u kojem se nagnem kroz
otvoreni prozor, duboko dišući.
Zurio sam nekamo u daljinu iako onamo ništa osobito nisam
mogao vidjeti. Pa čak niti jedan bljesak munje na nebu, premda
je grmjelo neprestance.

nastavlja se

10 komentara za "Dvorac (19. dio)"

  1. songfordead
    23/05/2013 at 5:22 pm Permalink

    ovo je dobro napisano
    puno pozdrava
    sfd

  2. Marija
    23/05/2013 at 5:35 pm Permalink

    Čim napravimo jednu kratku suplementaciju lijekova
    ortogonalnom permutacijom, biti ćemo u potpunosti sigurni da
    je napredak mycobacterium tube najzad infinitezimalan”
    Taj možda zna svoju struku, ali nije mu stalo da ga čovjek razumije. Inače je to karakteristika obrazovanih, ali sebepunih ljudi. Dobar tekst. Pozdrav Mario 🙂

  3. Mario
    23/05/2013 at 6:17 pm Permalink

    Doktor je to rabio kroz šalu, zabavljajući se tako s pacijentima. E sad koliko je ta šala bila uspješna i duhovita upitno je 🙂

  4. tulipan
    23/05/2013 at 7:18 pm Permalink

    Baš ti glatko teče ta priča i sviđa mi se.
    Topli pozdrav!

  5. stefi
    23/05/2013 at 7:36 pm Permalink

    Lijepo Mario, čekam nastavak,čitam i šutim.pozdrav.

  6. Mario
    23/05/2013 at 9:42 pm Permalink

    Hvala Tulipan & Stefi 🙂

  7. Aljoša
    23/05/2013 at 10:47 pm Permalink

    Pretpostavljam da je to bio TBC.
    Doktori koliko god znaju biti puni sebe na kraju je bitno jesu li stručni ili ne.Ima šaljivih koji ne znaju svoj posao i ozbiljnih koji znaju, zapravo su sve kombinacije moguće, ali čini mi se da oni iz neke sigurnosti uvijek igraju na kartu da maksimalno uozbilje pacijenta.

    Uf, otišao ja u neke čudne analize, Mario nastavi i nemoj stati 🙂

  8. newenka
    24/05/2013 at 6:31 am Permalink

    još sam tu 🙂 odličan si pripovjedač 🙂
    pozdrav od newe

  9. Consequence
    24/05/2013 at 9:05 am Permalink

    čitamo se…
    nastavlja se…
    Pozdrav od mene. )

  10. Iluzija
    31/05/2013 at 9:01 pm Permalink

    čitam dalje, ovaj dio je malo mirniji, kao intermezzo 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.