Dvorac (20. dio)

Vrata sobe 27 zaškripaše i iz nje hodajući unatraške,
izađe omalena, krhka medicinska sestra.
Za sobom je povlačila glomazna kolica, pazeći na rubove
da ih ne zakvači za okvir vrata. Na drugom je kraju
bila njezina kolegica, koja bijaše znatno jača i
krupnije građe od nje.
Kad su izašle, potonja grubo zalupi vratima, te obje
žustrije poguraju niz hodnik, idući prema Teksu,
koji je, kao i obično, bio dolje u prizemlju čekajući
da preuzme njihov teret. “Možete li vas dvije?”, upitam ih
dok su prolazile pokraj mene.
“A gdje si bio kad smo ga podizale na ovo čudo?”, sopćući,
mršavica pokaže na umrlog muškarca kojeg su vozile.
“Da ga ja podižem?!”, rekoh u čudu, teatralno se mršteći.
“Bilo što drugo, sve bih, ali to… “, bacim brzi pogled na
beživotno tijelo, obraslo bradavicama i mnoštvom
drugih neobičnih izraslina.
“Na starom panju i gljive rastu”, sjetih se pritom izreke,
nastojeći svim silama gledati nekamo drugdje.
“Ma daj, šalimo se!”, zahihoće plećata žena.
“Pogledaj nas; odjevene smo u zaštitna odijela. To nam je
posao. Pa ovaj tip je, pokoj mu duši, leglo zaraze, ne bismo
ti dopustile dirati ga!“
“Osim tuberkuloze ima još masu boleština…”, nadovezala se druga.
“Dvadesetsedmica je prava soba strave, žao mi je tih ljudi ondje.”
“Ništa ne govori… “, rekoše obje skoro u isti glas,
“…ne daj Bože nikome.”
“Požurite! Lift je slobodan”, pružim korak i rukom zablokiram
vrata dizala. “Hvala”, reče mršava. “I ne zaboravi oprati
ruke; dirao si po ovome.” Pokaže na kromiranu rešetku stranice.
“I vas dvije također”, rekoh. “Naročito prije jela.
I pozdravite Teksa!”
One mahnu rukom, vrata tresnu i dizalo odjuri dolje.

 

Kupaonica se nalazila tek nekoliko metara dalje, pa kad sam već
bio u blizini, uđem unutra.
Nad prvim umivaonikom do ulaza stajao je oronuo, stari muškarac.
Brijao se poprilično nespretno.
Niže, uz prozor, skutrila se neka postarija žena, znalački
u zrak ispuhujući kolutove duhanskog dima.
Ona me nije ni pogledala. Ta me činjenica pak razveseli.
Priđem drugom slobodnom umivaoniku, ondje pustim vodu i
iscijedim ono malo tekućeg sapuna što je bilo ostalo u boci.
Starac je prinosio britvu svom licu drhteći baš poput ovisnika
u apstinenciji. Zanimalo me je kako jadnik to čini, pa sam, polako
trljajući svoje ruke sapunicom, pratio krajičkom oka.
Osjećaj koji me tog trenutka prožeo, bio je najsličniji sažaljenju.
Mrenom zamućenih očiju čovjek je s teškom mukom pokušavao nazrijeti
svoju bradu u odrazu, na ionako već zamazanom, masnom zrcalu.

 

nastavlja se

14 komentara za "Dvorac (20. dio)"

  1. tulipan
    28/05/2013 at 12:48 pm Permalink

    Odlično si, sitnim detaljima(sapun pri kraju,masno zrcalo,kromirana rešetka) dočarao svu čemer bolničkih prostora.Super ti to ide.
    Topli pozdrav!

  2. dinko1941
    28/05/2013 at 2:05 pm Permalink

    Suvremenom načinu pisanja ukazao si zaista lakoću i finoću pisanja, sa detaljima koji se jednostavno oslikavaju. Dobra priča. Pozdrav 🙂

  3. Marija
    28/05/2013 at 3:26 pm Permalink

    Dobar si promatrač, sumorno mjesto koje ublažava ljudskost i sućut. Pozdrav Mario:)

  4. Consequence
    28/05/2013 at 4:04 pm Permalink

    čitam te dalje… 🙂

  5. Donnabela
    28/05/2013 at 4:26 pm Permalink

    Sve bolje i bolje, vjeruj mi. Nema ” praznog hoda” , a detalji oslikavaju mučnu sredinu likova

  6. Mario
    28/05/2013 at 4:36 pm Permalink

    Svima vam hvala na i previše lijepim komentarima, i što ste mene i moje pisanje prihvatili dobro, i s tim me automatski primili u krug – među vas pisce i pjesnike, od kojih mnoge iznimno cijenim i divim se vašim djelima! 🙂

  7. songfordead
    28/05/2013 at 7:06 pm Permalink

    ovo si jako dobro napisao
    ugodnu noć želim
    sfd

  8. marissa
    28/05/2013 at 8:05 pm Permalink

    Uživam čitajući,
    veliki pozdrav Mario

  9. Mario
    28/05/2013 at 8:07 pm Permalink

    Hvala Song & Marissa!

  10. ENEDIEL
    28/05/2013 at 9:41 pm Permalink

    dobra je dobra, čitam ponovo ,kad odmorim oči onda mogu više slova pročitati :),pozdrav

  11. Aljoša
    28/05/2013 at 10:13 pm Permalink

    Dvije scene, prva lika obraslog u gljive i tko zna što još sve ne i druga tipa koji se brije. Mario, ima tu i šaljivog i realističnog prikaza, zanimljivo i dinamično kombiniraš opise i samo tako nastavi. Traži jedinstvene opise, nikad viđene, objašnjavaj na drugačiji način stvari kao što činiš i time ćeš i dalje uvlačiti čitatelja u priču. Malo “pilam”, ali osobno u pjesmama i romanima mi najviše bode uši predvidljivost, naravno, tvoj izričaj je daleko od toga i nastavi tako, osjeća se da živiš s ovim što pišeš na sebi svojstven način. Pozdrav Veliki 🙂

  12. newenka
    29/05/2013 at 11:13 am Permalink

    zbog tvojih opisa i u najsitnije detalje, još sam tu 🙂
    pozdrav od newe

  13. Mario
    29/05/2013 at 2:38 pm Permalink

    Aljoša, hvala na savjetu, jer nisam o tome osobito razmišljao
    @Newenka – ići ću i u još sitnije, ako treba! 🙂 Hvala!

  14. Iluzija
    31/05/2013 at 9:07 pm Permalink

    detalji, pravi detalji daju priči autentičnost, a opet ne postaje monotona. pozdrav 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.