Vrata sobe 27 zaškripaše i iz nje hodajući unatraške,
izađe omalena, krhka medicinska sestra.
Za sobom je povlačila glomazna kolica, pazeći na rubove
da ih ne zakvači za okvir vrata. Na drugom je kraju
bila njezina kolegica, koja bijaše znatno jača i
krupnije građe od nje.
Kad su izašle, potonja grubo zalupi vratima, te obje
žustrije poguraju niz hodnik, idući prema Teksu,
koji je, kao i obično, bio dolje u prizemlju čekajući
da preuzme njihov teret. “Možete li vas dvije?”, upitam ih
dok su prolazile pokraj mene.
“A gdje si bio kad smo ga podizale na ovo čudo?”, sopćući,
mršavica pokaže na umrlog muškarca kojeg su vozile.
“Da ga ja podižem?!”, rekoh u čudu, teatralno se mršteći.
“Bilo što drugo, sve bih, ali to… “, bacim brzi pogled na
beživotno tijelo, obraslo bradavicama i mnoštvom
drugih neobičnih izraslina.
“Na starom panju i gljive rastu”, sjetih se pritom izreke,
nastojeći svim silama gledati nekamo drugdje.
“Ma daj, šalimo se!”, zahihoće plećata žena.
“Pogledaj nas; odjevene smo u zaštitna odijela. To nam je
posao. Pa ovaj tip je, pokoj mu duši, leglo zaraze, ne bismo
ti dopustile dirati ga!“
“Osim tuberkuloze ima još masu boleština…”, nadovezala se druga.
“Dvadesetsedmica je prava soba strave, žao mi je tih ljudi ondje.”
“Ništa ne govori… “, rekoše obje skoro u isti glas,
“…ne daj Bože nikome.”
“Požurite! Lift je slobodan”, pružim korak i rukom zablokiram
vrata dizala. “Hvala”, reče mršava. “I ne zaboravi oprati
ruke; dirao si po ovome.” Pokaže na kromiranu rešetku stranice.
“I vas dvije također”, rekoh. “Naročito prije jela.
I pozdravite Teksa!”
One mahnu rukom, vrata tresnu i dizalo odjuri dolje.

Kupaonica se nalazila tek nekoliko metara dalje, pa kad sam već
bio u blizini, uđem unutra.
Nad prvim umivaonikom do ulaza stajao je oronuo, stari muškarac.
Brijao se poprilično nespretno.
Niže, uz prozor, skutrila se neka postarija žena, znalački
u zrak ispuhujući kolutove duhanskog dima.
Ona me nije ni pogledala. Ta me činjenica pak razveseli.
Priđem drugom slobodnom umivaoniku, ondje pustim vodu i
iscijedim ono malo tekućeg sapuna što je bilo ostalo u boci.
Starac je prinosio britvu svom licu drhteći baš poput ovisnika
u apstinenciji. Zanimalo me je kako jadnik to čini, pa sam, polako
trljajući svoje ruke sapunicom, pratio krajičkom oka.
Osjećaj koji me tog trenutka prožeo, bio je najsličniji sažaljenju.
Mrenom zamućenih očiju čovjek je s teškom mukom pokušavao nazrijeti
svoju bradu u odrazu, na ionako već zamazanom, masnom zrcalu.

nastavlja se