Dvorac (4. dio)

Na krevetu do zida, dlanovima oslonjen o koljena, sjedio je
slabašni starac od svojih pedesetak kilograma, prorijeđene
sjede kose i izrazito velikih ušiju.
Teško je hroptao otvorenih usta, koja su bez zubi i ispucanih
tankih usana nalikovala na napušteni oronuli bunar.
Njegove posivjele očne jabučice bile su izgubljene duboko u
usahlim dupljama, proporcionalno glavi prevelikim.
Taj je nesretnik imao pogled čovjeka koji se najednom zatekao
u dubokoj jami pa se, sluteći zlokobnost rupe poput groba
namijenjenog njemu, svim silama pokušava bezuspješno izvući iz nje.
“Dobar dan!”, rekoh.
Starac je nijemo zurio u mene bez ikakve reakcije.
Pogledao sam prema drugom krevetu. Onamo je do grla ušuškan u
pokrivač spavao nešto mlađi čovjek (ali nikako ne mlad).
On bi se svako malo ružno nakašljao te okrenuo na drugu stranu.
Ponovo pogledam starca koji me je i dalje netremice gledao tim
upalim, umornim očima.
Nisam bio siguran da li me je uopće i registrirao, no
s tom okruglom crnom rupom ispod nosa, što su se nekad nazivala
usta, izgledao je tako sablasno da me je glad koju je moj želudac
signalizirao kruleći u trbuhu trenutačno minula.
Vjerojatno mu je lijeva strana mozga, mislio sam, već odavno
bila izvan svih suvislih životnih funkcija, dok mu se egzistencija
svela samo na ograničeni unutarnji svijet percepcije subjektivnog
uma, lišenog realnosti. (subjektivni um, još dovoljno neistražen,
zapravo može biti superiorniji od objektivnog, s iznimno
izraženim senzibilitetom za umjetnost, pa i za pojedine nadnaravne
parapsihološke aktivnosti. Bezbroj puta je dokazano hipnozom.
Naime, tada se lijeva strana mozga; znanstvenik, naprosto uspava,
dok desna strana; umjetnik, ostaje usamljena u lucidnom stanju.
Mana je desne polovice podložnost sugestijama, vanjskim utjecajima i
nedostatak svjesnosti, pa tako hipnotizer lagano može
manipulirati takvom osobom).
Osjetih kako me temperatura sve više smalaksava, a u plućima se, poput
ubadanja šilom, pojačavalo ono oštro kljuckanje.
Stoga u putnoj torbi potražim pidžamu, presvučem se i
zavalim u krevet. Teško je bilo zaspati tu noć, kada ti s lijeve strane
u groznici leži osoba okupana znojem ustajalog mirisa, remeteći
mir iritantnim kašljanjem i neartikuliranim zvucima, dok te s
desne strane, sjedeći na udaljenosti od jednog metra iz polumraka
promatra taj mali, dahćući trol.
Okrenem se na leđa licem prema stropu, i piljeći u treperavu
crvenu lampicu nužne rasvjete utonem u nekakav polusan…

nastavlja se

13 komentara za "Dvorac (4. dio)"

  1. Marija
    07/04/2013 at 12:28 pm Permalink

    Fino, kao da kamera iz gro plana ulazi u inerier, atmosferu pojačavaš slikom pacijenata koje mori ista bolest, Glavni lik još nije posebno zabrinut, još mu misli zaokuplja neka druga tema koja se vješto upliće u radnju. Veliki pozdrav Mario 🙂

  2. Alberto Sompis
    07/04/2013 at 1:18 pm Permalink

    Mario, mogu li odložiti govor o utisku za onaj trenutak kada se posloži niz od dovoljno komadića pa misli zaplivaju kroz bujicu, a ovu ti posluži samo kao odgovor koji sve nas koji pišemo zanima: tko čita? Da, čitam te.
    I želim te upitati pritom nešto što poželim upitati gotovo svakog (a pogotovo od onih kojima objavljuju knjige i zato nemoj smatrati to kritikom nego tek usputnim pitanjem u međuvremenu dok ne želim izreći nikakav osobni dojam) zbog čega mladi ljudi koji pišu na hrvatskom jeziku i trebali bi se između ostaloga zalagati za ‘dokazivanje’ kako se potpuno sve kristalno jasno može izreći materinjim jezikom koriste rečenice: “…zurio u mene bez reakcijeo” umijesto “zurio kao da me ne vidi” ili za “nisam bio siguran ako me registrirao” – nisam bio siguran ako me opazio
    ili “superiorniji od objektivnog” jednostavno nadmoćniji.
    Ponavljam to nije nikakva kritika nego tek pitanje na koje nikako ne uspijevam pronaći odgovor, mada mi se redovito pojavljuje u primisli… a i takve riječi u mom uhu odjekuju kao prostačenje… kao psovanje jezika jer ne posjeduje izraze s kavkoćom za izražavanje misli što ih želimo reći.
    Možda se pitaš zbog čega baš tebi postavljam to pitanje kada je u tvome tekstu vrlo malo (za mene i po mom ukuzu) nakaradnih riječi za pisca koji stvara umjetničko djelo?
    Pa upravo baš zato, jer u toj škrtosti takve riječi još groznije zvuče.
    (i opet bi te, prije nego dovršim ovo javljanje zamolio da to ne shvatiš kao pokudu nego samo ono što je: pitanje osobnog pogleda na stvaranje pri čemu se uz pravopis treba imati još ponešto na pameti…
    I lijep pozdrav i nastavit ću čitati vrlo rado, a o dojmu kad zamuh u romanu poteče silinom bujice.

  3. Aljosa
    07/04/2013 at 3:11 pm Permalink

    Mario, mene si slikama vratio u neke moje sate i opisi su ti vrlo uvjerljivi
    pozdrav 🙂

  4. Mario
    07/04/2013 at 4:12 pm Permalink

    Hvala Marija i Aljoša, a s tobom, Alberto Sompis, posebno ću se obračunati!
    Šala:) Naravno da se ništa ne ljutim, potegao si dobro pitanje o kojem i ja često razmišljam. Kao prvo da razjasnim; nisam neki mladić koji počinje pisati i koji mašta o tome da želi postati slavni romanopisac. Ja sam ’72 godište, i već polako razmišljam o tome da si kupim mjesto na groblju:) Kao drugo, nisam fakultetski obrazovan. Imam završenu samo srednju školu, koja nema veze sa hrvatskim jezikom ili književnosti. Osim samo u 1. razredu, nisam ih ni imao u nastavi 🙂
    E, tek sad nakon ovog uvoda, mogu ti odgovoriti na pitanje. Konkretno si pitao, zašto sam napisao “…zurio u mene bez reakcije” a mogao sam se i drugačije izraziti. Pa jednostavno, zato što bih ja to tako rekao i usmeno. Tako govorim. Inače, iz Slavonije sam. I mislim da govorim poprilično književnim jezikom, osim možda naglaska, koji se u nijansama razlikuje i od sela do sela. Neke riječi koje govorim, a znam da nisu OK, u svojim pričama zamijenio sam boljima, koliko sam ja znao, primjer; iako – premda, zato -stoga, često govorim reko, otišo, došo… pa to prepravim u rekao, otišao, došao. Pojavi mi se često i problem u konstrukciji rečenice, onda tu zapnem, razmišljam, pa se tek onda izgubim i ne znam više što je ispravno! (pa zaključim da je bolje da što manje razmišljam)
    Bio sam pročitao roman ‘Knjiga bez imena’, ako si čuo za njega… pa gledam, ima u njemu dosta riječi i izraza koji mislim da pravopisno ne bi prošli, a ipak su napisani i tiskani u toj knjizi. Onda sam se ja tako s tom spoznajom ohrabrio:)
    Konkretno, trenutno piskaram jednu novu priču. Zapeo sam na riječi za koju ne znam kako je ispravnije napisati; koverta ili kuverta?? A s takvima i sličnim dvojbama jako se često susrećem. Tebi pozdrav, hvala na izdvojenom vremenu za dulji komentar, i ne opterećuj se s tim dali bih se ja mogao naljutiti…. samo slobodno reci što god:)

  5. Alberto Sompis
    07/04/2013 at 5:20 pm Permalink

    Dragi Mario,
    Dvije bi ti stvari mogao reći za korištenje kao melem tvoje iskrene rane: ako pišeš od srca ili ti radost pisanja ispunjava srce, ne brini jer u pogledu pravopisa pomoći će ti Marija pa što se tog dijela tiče neće biti pogreške koja bi se tekstu zamjerila,

    a ako već spominješ godine, drugo je: što bih u svemu tomu trebao ja kazati obzirom da je 1952. godina mog rođenja?

  6. Mario
    07/04/2013 at 5:42 pm Permalink

    … poslati me po šibice! 🙂
    Neka, i vidi se da si čovjek s iskustvom. Nisu te godine strašne u današnje vrijeme, kao što su bile nekad, prije 100 godina i više. A ja sam svoje godište rekao samo zato da se zna kako nisam neki maloljetni prištavac, ako netko to, po načinu mog pisanja, slučajno pomisli. 🙂

  7. Marija
    07/04/2013 at 6:01 pm Permalink

    Mario, pritisni opciju- korisni linkovi i naći ćeš pravopis koji može pomoći riješiti dileme, naime pokazuje ti jesi li riječ pravilno napisao. Ako pišeš u wordu, na ekranu dolje, lijevo imaš ikonicu male knjižice i olovčice, klikni na nju, podesiš na hrvatski, ako već nije i podcrtat će ti crvenim svaku neispravno napisanu riječ. I ne brini. I ja često zavirim u pravopis. Lijep pozdrav 🙂

  8. boba grljusic
    07/04/2013 at 7:46 pm Permalink

    Slažem se s Albertom izvrsni su ovo savjeti i drago mi je da ih je uputi baš tebi ,jer uvjerena sam i znam kako ćeš voditi računa o preporučenom ,
    i ja bih isto preporučila ,
    pozdravljam te

  9. Mario
    07/04/2013 at 8:14 pm Permalink

    Sad sam provjerio pravopis na Haschek-u, u ovom postu nemam niti jednu grešku. Ako postoji neki problem, onda to može biti u konstrukciji rečenice, ili možda u krivo postavljenom zarezu ili sl.
    Sve u svemu, ja od vas ne odbijam pomoć, i rado ću poslušati vaše dobronamjerne i konstruktivne savjete, ali da se sam popravim i da napredujem, bojim se da neće ići, jer mislim da ja naprosto ne mogu bolje i da je ovo moj maksimum. Ok, još niste vidjeli sve moje radove, tek sam počeo 🙂

  10. Marko Grubesic
    07/04/2013 at 8:30 pm Permalink

    Dobar tekst Mario i ne zamaraj se jezičnim puritanstvom. Nije bitno hoćeš li napisati vrat ili šija, bitna je mašta i urođeni dar pripovijedanja. Tko ne posjeduje ovo dvoje džaba mu sva pravopisna znanja ovog svijeta.
    Pozdrav!

  11. newenka
    08/04/2013 at 8:16 am Permalink

    čekam 5. dio 🙂
    možda u kletici?! 😉

  12. boba grljusic
    08/04/2013 at 8:24 am Permalink

    Morao bi znati da ne bi “morao ” baš nešto!

    .pozdrav tebi

  13. Consequence
    08/04/2013 at 2:43 pm Permalink

    Nastavljam čitanje. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.