“evo čovjeka…”

“-27 Ecce homo

Evo čovjeka”

“Tinja jutro.

Oči mi skliznuše pod vjeđe sa svoda sobe gdje me bűdi.
Gdje sam?

Ruke su mi prazne.
Razmaknule se u prazno.
Interesuje ih samo nježnost.

Umorio me monolog prepreka.
Naglas zbroj poraza i razmaka.
Umnožen rastankom.
Podijeljen ostatkom.
Do savršenstva.
Bezbroj permutacija do dva i opet iznova.

Ne bih nikakav drugi život ni hiljade života u zamjenu. Samo ovako, evo, baš tebe.
Pršljen po pršljen.
Uspravljenog.
Umirenog.

Gledam sliku na plafonu.
Zagrljaj Orfeja i Euridike.
Vječiti ljubavnici.
Tragači.

Samo da se nije okrenuo.
Nije posumnjao.

Na koga ličim, zapravo?
Bila sam svi i sve.

Sumnjičava i izgubljena.
Sražena i nemoguća.
Osumnjičena i pogubljena.
Okrvljena i iskrivljena.

Bila sam nisam.
Onda me načelo sve.
Kad sam počela tebe.
Načela sam bezvremeno ubjeđenje u ljubav.
Nas i bez nas, nas u nas i nasilje nježnosti naše odnesene.

Zub vremena krnji.
Eto, otkud bol.

Nismo se mi, ljubavi, iskvarili, nego nas je napalo vrijeme.

Znaš, da malčice boli čini se beskrajem, a kako tek onda beskraj boli čini se životima i smrtima?
Kad umreš ne boli.
Zato smo stalno umirali.
Vraćali smo se u život, jer smo sumnjali, da je tako bolje i dobro smo sumnjali.

Neka nas, jedno o drugo upereni pa makar crkli!
Bolje dodir čelom o čelo, nego čelom razbijati dane.
Istom mišlju čelnim bajunetom derati vrijeme, prodirati do povratka.

Uzalud je bježati, da bismo se vraćali.

Šta smo sve samo propustili u tom krugu!

I ova soba gdje ležim misli kružno.
Drveni pod toplinom ljubi stopala.
Nigdje osjećaja početka i kraja.
Nigdje označena vratima.

Soba bez odlazaka-dolazaka.
Vječna.
Na sve strane otvorena.
Nema branika. Nema.

Nema Lucija.

Zato je ruka treperila prazna.
Soba zamka.
Slika ljubavnika da umiri svijest.
Laž.
Trik zaborava.
Njegov?
Gdje je?

Svjetlo mu je da ne svijetli, već da zaslijepi.
Zaboravim mu laž.

Izbezumljuje me stajanje u mjestu i ovo mjesto.
Bez tebe.

Obrnut ću se, obratit ću se tebi, neću se okrenuti.

Nisam ja ti.
Ja sam tebi.

Odaje te miris tamjana.
Izašao si ovuda i naći ću gdje.

Sve duž hodnika rezbarije krilatih konja, zmajeva zubatih kopalja, žene obrasle bršljanom.
Snovi otupljeni dnevnim svjetlom.
Djelo raspomamljenog ratnika koji bitke ucrtava kao totem pobjeda ili spomenik porazima?

Prepoznaješ li se više igdje?

Vrata teškog tamnog drveta.
Nisu zaključana.
Uski hodnik.
Goli zidovi prokopani načinom kojim kopaš tunel.

Druga vrata.
Trešnjino drvo.
Vrata sakristije.
Nisi tu.

Tužna je, osvijetljena kandilom pored raskoši dnevnog svjetla.

Malo svjetlo protiv velikog.
Vječno pored sadašnjeg.
Bitka koju nosim uvijek je ista.

Srce mi je izranjavano ovom spoznajom.
Moja vječnost je moja sadašnjost.

Sakristija mi se čini prigodnom pa izgovaram molitvu kao zavjet:
“Ostaću na svjetlu, Bože, dok mi ga ostane.”

Desno od sakristije stepenice.
Nema ih mnogo.

Zamišljam, dan je, ljudi izlaze-ulaze za Bogom kao za poslom, zadubljeni u svoje živote.
Ne idu nikad gore.

Toliko poznat dom ostaje većini nepoznat.
Slast je dobivati nešto samo za sebe.
Opojno je ljubiti i biti ljubljen, kao vino, stotine pehara u čast nama.

Razjapljen polukrug sobe progutao je odmah iza ugla stepenica.
Iznenada blještavilo jutarnjeg svjetla pretvorilo se u suton.

Sedam metara žute svile preko drvenog okova tvog prozora.

Ulazim u nedovršeno zavođenje mog života.

Mirno budi, srce.
Ovdje je bio.
Svaki dan.
Svaku noć.

Zarobio živo sjećanje na nas, ulovljeno zanošenje među zidovima spavaonice.

Žuto svjetlo lovilo me sa svih strana, ogledalo me rasipalo u svaki kut.

Ovaj trenutak traje i danas.
Stojim u hramu napravljenom našoj ljubavi.

Razmišljam o svom životu.
Izgleda kao nečiji tuđi strah i očaj odavde.
Nježnost grči i kida očaj kao perje.

Mislim o svim igrama koje sam izgubila.
Ništa nisu značile.
Sve što sam izgubila nimalo ne nedostaje.

Sa preostalom ljubavi biću dobro.
Sudbina me nije savim opljačkala.

Drago mi je, da smo ovoliki put prešli da se nađemo.
Toliko protoka do zajedničkog krvotoka, samo se ka srcu vraćamo, vidiš, uzalud je lutanje.
Nijedno od nas još nije umrlo.

Ne diži ruke od mene.
Ne diži ruke sa mene.

DANA ŠKRBA “MOLJAC U SVILI”

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

2 komentara za "“evo čovjeka…”"

  1. ShadowOfSoul
    ShadowOfSoul
    20/11/2020 at 8:53 pm Permalink

    još jedna predivna pjesma u prozi koju je napisala Dana Škrba u knjizi “MOLJAC U SVILI”

  2. Kristian Svalina
    Kristian Svalina
    21/11/2020 at 9:35 pm Permalink

    teška i istovremeno oduzima pažnju…
    i čini me zamišljenim.

    lp.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.