Faiza Haračić Helja „Čiček Dumanca“

Iz recenzije Mugdima Galijaševića

– Vrijeme je sigurno najveći neprijatelj tradicijama, uspomenama, načinu življenja. I ovdje se kazuje prvo o tim ljepotama koje ti selo pruža, a što s vremenom polahko nestaje. Vrijeme se ne da zaustaviti i ono što nosi sa sobom. Od onih sam koji želi da dobro pročita knjigu, upije svaku lijepu riječ, a njih je u ovoj bukadar. I sam u svojim knjigama volim ispričati priču, a ovo je knjiga u kojoj, gotovo za nepovjerovati, autor uspijeva da ne zaboravi nijedno ime, jer svako je bitno i za nju značajno. Autorica uvijek s dovoljno detalja, kojih nikada nije previše, želi da svojim čitaocima pruži iskrenu sliku, a da im čitanje učini glatkim bez previše nepotrebnih riječi. To knjigu svakako čini zanimljivijom. Faiza Haračić-Helja goovori i o veselim i tužnim dešavanjima, jer je i život malo tužan, malo veseo, a za nekoga kratak pa nije uspio da osjeti slasti življenja na ovom dunjaluku. Priča o gumnu i okupljanju mladih na njemu posebno mi govori o tadašnjem životu i solidarnosti mladih. Tu su i trojica pušila istu cigaru, svakako krijući od roditelja. Taj dim što se izvijao iz jedne jedine cigare je za mene znak njihove privrženosti, drugarstvu. Ovdje se govorilo i o ljubavi. Stariji, malo iskusniji su se pravili važni i svojim pričama sigurno dodavali po koju, a oni mladi slušali bi ih otvorenih usta. Stariji su savjetovali mlađe kako da zabace udicu i upecaju djevojku koja im se sviđa. Ovdje u blizini je stanovala dobra Nezira. Njena dobra duša joj je kazivala da je sevap djeci dobaciti koju cigaru, ali kada Halid ode na posao.

Iz recenzije Marije Juračić

– Ne osjećam u zapisu naratorice ton nostalgije. Ona samo bilježi i oživljuje taj svijet koji je prošao, koji je bio dijelom njezina odrastanja i taj objektivan pristup tematici knjige snaži njezinu vrijednost. Otvaraju nam se pred očima slike sokaka, na kojima se igraju djeca, na kojima se razmjenjuju prvi zaljubljeni pogledi, stvaraju prijateljstva koja se i u grob odnose, slike guvna na kojem se odvija društveni život sela, na kojem se razne generacije ljudi međusobno nalaze. Riječ staraca se cijeni, iako nikakvih škola nisu završili, ali njihovo je iskustvo neizmjerno, a mudrost stjecana iskustvom generacija koja im donije vitalnost i dugovječnost.
“Sve dobro što je naučila od nane je, zahvaljujući njoj i u najtežim trenucima mogla se nasmijati, da niko ne vidi i ne zna tvoj jad (kako je nana govorila). “Nemoj da ti je jezik od pameti brži i ne voli srcem uvijek, moraš razum koristiti, srce hoće da slaže. Kad budeš u najvećem belaju, sama sa sobom rješavaj, drugi će ti se nasmijati i neće pomoći, a ako budeš imala kome reći, upamti samo jedan insan može da bude od povjerenja. Njega ti je najteže naći, znat ćeš ti ko je, osjetit ćeš… Unuka je pamtila svaku riječ, ponekad doživljavajući nanine priče kao nestvarne, a u kasnijem životu tako stvarne i tačne da se pitala odakle nani toliko mudrosti, a nijedne knjige nije pročitala. Život piše najmudrije priče.”

Iz recencije Nermina Delića

– Knjiga sasvim neobičnog i lijepog naslova sa još neobičnijim i ljepšim momentima koji obiluju arhaizmima, prirodnošću po kojoj su poznati neuki Bošnjaci i emocijom veličine
planine, zaista je siguran pogodak u moru današnje literature koja nam se nudi.  Izdvojit ću emociju ove rečenice i citirat ću:„Teško majci – govorile su žene. Uh… baksuzni
rat, sve nam odnese. Ode mladost, odosmo i mi s njom u grob. Teške riječi, teški dani u kojim se ljudi bore sa sobom najbolje kako znaju.“ /Drugi cvijet/
Ova knjiga zapravo i dijeli život autorice na prije i poslije rata u našoj domovini. Koliko je zapravo ona voljela period prije rata govori i činjenica da većina tekstova većinski priča o tom
periodu, a da se na kraju priča obično završi ratom i smrću koji izbrišu postojanje glavnih aktera. Uz to, autorica, kao da je htjela potaknuti čitaoce na razmišljanje, da samo jedno srce
kuca dva puta u istom trenu, da samo jedna suza može pasti na dva tužna lica, da samo jednih ruku zagrljaj ispuni nečiji svijet. Biti majka – to je razlog zašto sve počinje i staje. Svaki čiček
je sin ili kćerka jednom suncu što ga grije. Svaki čiček je šehid koji pade da bi sunce grijalo njegovog sina ili kćerku. To je sva bol jednog mjesta. Rat. To je svo mjesto jedne boli. Majka,
majka,… zaista, dva puta majka, pa svi ostali. Polet njenih emocija prema Dumancu, tom malom mjestu, kao i ljudima koje tako nenametljivo, za prvu knjigu poezije dosta znalački, vispreno i nimalo dosadno (što jeimperativ svih današnjih pisaca u periodu kad se brže živi nego umire) ona opisuje, zapravo je samo odraz talenta koji ova autorica posjeduje. Mogao bih još satima pisati o svakoj priči ponaosob, ali to trenutno ne smatram potrebnim, jer svaka priča nosi roman u sebi, a i subjektivni osjećaji u čitaocima će biti podijeljeni, jer se u rukopisu nalazi mnoštvo sjajnih priča

 

11 komentara za "Faiza Haračić Helja „Čiček Dumanca“"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.