Fijakerist
(Iz razgoravora sa Somborcem Veljom Subotićem, autorom starogradske pesme “Fijakerist“)
Leži Velja bolestan i priča, a sećanja к`о nebeske lađe lebde nad njim.
– Vrać’о sam se noću iz rodnog Silbaša. Ta, znao sam, lako ću stići do kuće, čeka me na stanici fijakerist Jagra koji vazda radi noćnu smenu.
Što li se te noći kartao i toliko pio nikada nije rekao. Doduše, nije mu bilo prvi put. Da li je na kartama gubio ili dobij’o, ne znadem. Al’, nekako bi čudno tužan, te nevoljan napustiti kafanu.
– Id`te vas dvojica! Okreni fijaker kad’ stigneš, a Riđan se zna sam vratiti. I ne zamijeri mi što ne idem s’ vama, teška tuga mi na srce legla. Ni ne pitaj me šta mi je, neću ti znati kasti.
I tako, te noći Riđan je radio sam, bez gazde. Srce mi se steglo, a suze potekoše kada sam zabatova somborskim sokacima. Kanda on žuri da izvrši naređeno, pa se vraća gazda Jagri da ne bude sam u svom bolu.
Što ja volim konje! Kad sam bio dečak mislio sam da je svaki konj moj, i u duši sam im imena nadevao ja. Oni su istorija i istina svakog od nas ko je ikada koračao somborskim sokacima. Eh, Bože, što ljudi ne znaju voleti k’о konji, ili psi?
Iskočih iz fijakera, a Riđan stvarno ode sam niz sokak.
Mor’о sam te noći napisati pesmu o njima dvojici. Mor`о! Ali, moje omiljeno mesto za pisanje bi zauzeto. To ti je onaj astal u kujni. Moja pokojna Vera, k’о da je sada gledam, razvlači testo.
Velim ja njoj – daj mi dvaest centi astala, taman kol’ko treba za papira, moram nešto da napišem!
Gledam Veru, a vidim moga dobrog, nikad tužnijeg Jagru. Pomeri ona ljutito tijesto, samo malo – taman knap za papira. Reči potekoše k’о voda, k’о kada zažubori rječica Kiđoš u proljeće. I tako, na ivica astala, nastade pesma u dahu:
Molim vas, nemojte,
Molim vas, ne psujte,
Molim vas, nije fer.
O, samo večeras,
Još samo večeras,
ne psujte fijaker…
Uzdahnu.
– Pročitam ja Veri stihove, a ona će: – Veljo moj, lepšu napis’о nisi!
Eee, kakva li bi to tek pesma bila da mi je celi astal bio slobodan.
U Somboru, 2010. godine (priča objavljena u knjizi “Pisma iz Sombora” Snežane Pisarić Milić)
18/03/2019 at 4:20 pm Permalink
“Eee, kakva li bi to tek pesma bila da mi je celi astal bio slobodan.”
Prekrasno svjedočanstvo o nastanku pjesme. A ona za dušu…napaja je.
Hvala za užitak:)
18/03/2019 at 5:07 pm Permalink
“Eee, kakva li bi to tek pesma bila da mi je celi astal bio slobodan.” hahaha…
Inače je pjesma predivna, a zanimljivo ispričana ova kratka priča.
18/03/2019 at 5:25 pm Permalink
Odlično napisano ! LP 🙂
18/03/2019 at 5:34 pm Permalink
Baš je dobro! Super!:)
19/03/2019 at 8:06 am Permalink
Hvala na lijepim komentarima!
Velja Subotic (1924-2013) bio je višedecenijski prvak Narodnog pozorišta u Somboru, dramski pisac i pjesnik. Obožavao je jezik svog Silbaša. Inače, sa ovom pjesmom je pobijedio na festivalu u Osijeku sedamdesetih godina, mislim da se zvao “Zlatne strune”.
LP svima 🙂
PS: Pokusala sam dodati i Krležino kratko pismo Velji, ali nisam uspijela 🙁
19/03/2019 at 9:05 am Permalink
Izvrsna priča, začinjena finom dozom humora, upravo kao odlomljena od života koji joj je i bio inspiracija. Uživala sam!
Veliki pozdrav Emina!☺
19/03/2019 at 1:59 pm Permalink
Hvala, Gabi! Imao je izuzetan smisao za humor 🙂 Uzvracam pozdrave…
20/03/2019 at 9:22 am Permalink
Puno sam je puta zapjevala u društvu, zafučkala u samoći s mislima i još i u ovim sijedim godinama “Fijaker stari” mi još u zvižduk doluta…
predivno! 🌹👍🌹
21/03/2019 at 8:28 pm Permalink
Čarobna priča, pravi užitak za čitanje. 🙂
22/03/2019 at 9:12 am Permalink
Raduju me vasi komentari! LP 🙂