Dotaknut će me nečija misao,

bit ću dio nečijeg sjećanja,

sretnog, nadati se.

Tvoja misao me taknuti neće,

davno se u tebi

kap života smrzla.

Koliko sam tome kriv,

znaš li mi reći,

sad kad više me ne vidiš?

Ponos sam, možda, nekome,

 sram samome sebi,

a strah mnogome.

Kiše su me umivale,

vjetrovi šibali,

dok sam jezdio pustinjom.

Priča o meni

na cilj je stizala

prije mene.

Ruke mi drhte,

vrijeme me dotiče,

nisam nedodirljiv.

A iščeznut ću kao magla,

baš kako su me nazivali,

tiho, da me ne prizovu.

Moj život rođenjem

položen je na Dlanove Veličanstvene,

na Dlanove Moćne.

Moj život

upravljan Voljom,

dirigovan Rukom Vječnom.

I nije me strah,

miru se nadam

više nego ikad.

Mnogo toga sam saznao,

mnogo toga shvatio nisam,

a jedno me progoni od početka:

Zašto se čovjek

čovjeka boji,

 još uvijek se pitam.