Grad bez ljubavi

Špring, krma pa prova…odrišiš se, pokupiš cime i kreneš, isprva lagano dok ne uvatiš rotu i sve dok ti svjetla Grada ne ostanu daleko po krmi. Ledeni vjetar šiba po licu, a slike su još friške, nerijetko gorke. 

I onda zavoziš naprid svom forcom.

A tada…

Ostaju samo sjećanja i uspomene.

Slike, satkane od živih boja nosimo u mislima; one ostaju u sjećanju kao zapis jednog prošlog vremena, vremena u kojem smo bili mladi, nasmijani, poželjni…sretni. 

Vremena kad smo volili i bili voljeni.

Vremena koje neumitno prolazi.

Vremena koje je neumitno prošlo.

A onda i sjećanja počnu blijediti, i slike  počnu gubiti one svoje životne boje. Crno-bijelo je njihov forte.

Ostaju nam samo uspomene.

Njih ni vrijeme ne može pregaziti.

Svjetla Grada su već daleko iza nas. 

Grada bez ljubavi.

Grada poroka, pokvarenosti i laži…

Hladno je. Cigaret lagano dogorijeva u mojoj ruci.

I svjetla Grada više se ne vide.

Ostala su negdje tamo, u vremenu kad sam bio mlad, nasmijan… U vremenu kad sam je volio.

Svjetla Grada bez ljubavi.

Nedostajat će mi.

Kao i uvijek.

Like Always.  

2 komentara za "Grad bez ljubavi"

  1. Marija
    15/12/2017 at 6:47 am Permalink

    Obradovala me ova lirska proza u rano jutro. Sjajna je i neću je analizirati. Radije razmišljam o njezinoj misaonoj dimenziji. Uspomenama. Ostaju uvijek, ali selektiraju se vremenom same.
    A mladost? Koliko god bila lijepa i nasmijana, ne valja je prizivati. A ako svrati, neka u mislima ne ostane dugo. Neka ostavi mjesta za današnji dan, jer život se diše sada. Do posljednjeg daha. 🙂

  2. Marko Grubesic
    16/12/2017 at 1:06 pm Permalink

    Prolaznost kao usud. Tekst je pun simbolike; uspomene što blijede, svjetla grada koja se gube, cigareta koja dogorijeva…sve prolazi i nestaje.
    Srdačan pozdrav!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.