Harlekinov teret

Veličanstveni šator plavetnila raširen je iznad moje glave. Promatram ga bez riječi, dok publika razulareno dobacuje uzvike poticaja. “Kreni, kreni! Mreža je ispod tebe.” U rukama držim dugu motku. Pružajući prvi korak prema žici sudbine, osjetim kako moje lice postaje bijelo kao maska na njemu. Iznenadni dodir metalne žice pod mojim stopalima izbija mi dah iz pluća. Treptaj i sve nestaje, moji koraci postaju koraci sudbine što se polako prikrada manervrirajući između dvije provalije. Moje ruke su srasle sa šipkom i pretvorile se u čvrsta zmajeva krila. Udišem raširenim nosnicama slatkast miris pobjede, a izdišem vatru razočarenja i slinu poraza. Publika je i dalje razularena :”Poleti, zar ne vidiš da imaš krila? Poleti!”. Krećem se polako, kao bijela pantera kojoj krzno krase nacrtani plavi dijamanti. Hodam polako, odmjeravam svaki korak, osjećam lupanje srca kako se smiruje, bio je to samo kratkotrajni potres što je uzdrmao moja koljena, laktove i prste. Epicentar se javio negdje u predjelu trbuha, valovi topline i nesigurnosti su se polako proširili prema mojim udovima, prenoseći se sa moje kože naelektriziranim zrakom na publiku. Taj potres koji sam već zaboravio snažno je obuhvatio tisuće rumenih lica i sjajnih očiju istiskujući iz njih oduševljeni “Ooooh” dok sam polako prelazio svoj put kroz ulice prekrivene zamkama. Teški teret na mojim leđima, veliko kamenje zamornih zahtijeva, grč što mi grize ramena, vrat i savija moju kralježnicu, sve to kao da je u trenu nestalo, dok sigurno hodam pod zmajevim oklopom osunčanom ulicom odvažnosti. Stigao sam na drugi kraj žice iskušenja, zadnjim korakom shvaćam da nema mjesta strahu, nervozi, da nisam amater na profesionalnom natjecanju, Harlekin je preživio još jedan dan. Sutra kad teret opet naraste do razmjera ledene sante, kad opet postanem zalutali neznalica na ispitu iz akrobacija, sutra, ako ikad dodje razmišljat ću o tome. Možda  dodje sunce i otopi ledene sante, možda dodje kamion odveze moje terete, možda mi opet narastu krila da me prenesu preko provalije.

5 komentara za "Harlekinov teret"

  1. Alberto Sompis
    12/02/2013 at 3:33 pm Permalink

    Jutros kad sam izašao ispred kuće ugledao sam automobile prekrivene snijegom. Dok sam čekao ženu da je odvezem na posao crtao sam prstom, na našem autu neki veseo crtež, a na susjedov sadržaj koji ovdje neću opisati jer nije pristojan. I bio sam jako zločest jer, ah, ti loši susjedski odnosi… No znam da je smisao jasan. Moja žena kad je vidila ta dva sadržaja na našem i susjedovom vozilu rače mi da sam poremećen, ali ja kažem za sebe da je to dijete u meni…

  2. Iluzija
    12/02/2013 at 3:36 pm Permalink

    hahaha Sompis tvoji komentari su fenomenalni, tocno si pokazao kako si detaljno procitao tekst 🙂

  3. dragica meyer
    12/02/2013 at 5:20 pm Permalink

    kad opet postanem zalutali neznanica na ispitu iz akrobacije, sutra

    Da, svako sutra je neka nova akrobacija, samo drugog scenarija. Lep pozdrav 🙂

  4. Marija
    12/02/2013 at 5:21 pm Permalink

    Harlekin je preživio još jedan dan. /dan po dan, iskušenje po iskušenje. / 🙂

  5. Jelaska.Jelaska
    12/02/2013 at 6:35 pm Permalink

    Samo naprijed Harlekin!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.