Introspekcijski solilokvij na cesti

Naslonjen sam nad otvoren prozor. Gledam hrapavu cestu kako se lijeno provlači vidokrugom. Sunce pokazuje zube blijedeći na nebu, u društvu nekoliko omanjih nimbusa. Skakuću ptice, mog promuklog goluba nigdje. Nije valjda da je nastradao. Nedostajat će mi, u svakom slučaju. Pomislim kako bi mu ova cigareta prijala. Ljubav u mržnji. Nadam se da mu nisam ja naudio. Ljut ne bi trebao biti. Otpušem posljednji dim, zavalim se na svoje mjesto na podu, i dalje promatrajući nedjeljno nebo. Sat otkuca dva puta preko broja dvanaest.
Ogledavam se po prostoriji. Uvenuli cvijet, uređaj, čaša, ostaci, uvenulo cvijeće, čaša. Što će mi toliko cvijeća? Nikad nisam znao brinuti o cvijeću. Niti me se to doticalo. Kaktus. To je pravi cvijet. Izraz moći i gorčine, vječnosti i drskosti, ponos i izdržljivost. I samoća. Možda bih bio kaktus. Pogled mi se zaustavi na uređaju. Što će mi to uopće? Smiješno na što ljudi troše vrijeme. A sve je pred njima! Dovoljno je gledati kroz prozor i upoznat će svijet. Mali ljudi, mali ljudi. Toliko opterećeni, toliko tuđi.
Smiješno! Pljunem na pod, brišući isti tren slinu s ruba usana. A sve je u njima! Dovoljno je gledati u sebe i upoznat će se. Sjenke prolaznosti. I tako zadovoljne istom pojavnošću. Istom biti.
Dugo je prošlo. Pritisnem dugme uređaja te sobu ispune elektromagnetski valovi na čijim leđima prostorijom zaplešu slike i zvukovi.
– Nakon kratkog uvoda i životopisa našeg gosta, vrijeme je za nešto ozbiljnije teme.
– Po čemu ovo nisu bile ozbiljne teme?
– Ne kažem da nisu. Dakle, aktualni ste ovih dana u zemlji. Za jednog studenta, vjerujem da Vam je sve ovo prilično neobično. Spominjete se u medijima, ljudi znaju za vas…
– Istina.
– Možete li malo jezgrovitije opisati čitav tijek događaja, kako ste se uopće našli u toj poziciji…
– Mogu.

– Pa, izvolite. Mislim, ne govorim radi sebe, ja sam upoznat s Vašom…
– U redu, u redu. Što da kažem? Dragi gledatelji, moj slučaj je dokaz čitave zatupljenosti ovog naroda, njegova nerada, njegove nebrige, lijenosti, njegove gluposti. Otud tolika pažnja posvećena meni. Volim igrati na sreću. Dakle, volim kockati. To me ispunjava, to me uzbuđuje. Ono što je nekima alkohol, meni je kocka. Njoj pribjegnem u teškim trenucima. Jednom takvom prilikom odigrao sam na sreću i posrećilo mi se. Posrećilo mi se u obliku pozamašnog novčanog iznosa. Koji sada široke ruke dijelim. Da, dijelim. Ali nemojte mi kucati na vrata ili me zaustavljati na cesti i jecati za koru kruha jer prepoznajem prevarante. Sve što možete dobiti, ukoliko mi se obratite dok bezbrižno uživam u dugim šetnjama gradskim ulicama, a što nekolicina sretnika može i potvrditi, jest udara…
– Dakle! Dijelite neiskvarenima. Tako ste nedavno izjavili za jedne novine.
– Nisam ja nikome ništa izjavio. Ta je novinarka bila prilično bezobrazna i napadna. Ali to ne čudi za
jednog novinara.
– U redu. Dijelite neiskvarenima?
– Točno.
– Kako vi procijenite tko je neiskvaren, niste li upravo rek…
– Vidim po načinu na koji im kosa strši.
– Aha… A što ako su ćelavi?
– Ne znam, to je pitanje za Vas.
– Dobro, što namjeravate dalje?
– Kada, gdje?
– Pa općenito, u svom životu. Ovo Vam je okrenulo čitav život, zar ne?
– To nikada neće biti moj stav! Što bih namjeravao, pa isti sam čovjek, zar ne?! Nastavljam isto i
živjeti, nikad nisam mario za novac. Stoji na sigurnom, ponekad zagrabim i lutam gradom. Ja sam taj
koji prilazi ljudima, eto kako prepoznajem! Drago mi je da mogu nekome pomoći.
– Mislite li da čovjek poput Vas treba politici? Zaslužuje li uopće ova država takvog čovjeka?
– Ne znam kako da ovo kažem, a da ne bude neskromno, ali ne. Ne postoji takav… Ne, ne, ustvari.
NEMA u politici čovjeka koji će običnom sviraču u pothodniku ili na kolodvoru, trgu, svejedno, dati
tisuću kuna. Nema ga nigdje u našoj, takozvanoj, elitnoj strukturi. Pa tako ni u politici. Ni u velikim
kompanijama, u sportu, pa ni u medijima. I oni spadaju u tu raskoš ološa.
– Ne studirate li vi novinarstvo?
– Pa? Pa što, mogao sam biti na politologiji. Stvar je u tome da ne postoji takva pasmina čovjeka u
takvim krugovima čovječanstva. I to ne zato jer je rođen takav, već jer ga takvim učine.
– Tko ga učini takvim?
– Učinite ga Vi, učinim ga Ja. Mi ga učinimo takvim. Nevladajući u politici, oni najmanji slojevi,
neprimjetni, crni ispod nokta, oni imaju dozu ljudskosti u sebi. Kada se popnu do tih razina, postaju
jednaki. Skladno neskladni! Samim dolaskom na tu poziciju, oni su zacrtali svoju ličnost. Ništa nije
crno bijelo, razumijete? Oni se preobrate dolaskom u okrilje moći, mali su to ljudi, čovječuljci. Čak i
ako nisu, preobraćeni su u očima naroda. Samim dolaskom, a da nisu ni svjesni. I to je onda najlakše
kao takvo i prihvatiti.
– Možete li specificirati misao?
– Dakle, radi se… Jednostavno. Čovjek koji je danas na vlasti, možda je bio poput mene. Nekad davno.
U mojoj situaciji, možda bi i on bezbrižno dijelio novac lutalicama, pijancima i svircima na cesti.
Penjući se na to brdo, on zaboravlja otkuda je krenuo. On postaje viši, on je iznad mene, iznad Vas,
iznad ovog gospodina iza uređaja… i više nije kao mi! A kad dođe do vrha, više ni sam ne zna tko je,
a javnost već unaprijed ima stvorenu sliku o njemu. I ta je slika uvijek ista, bez obzira na lice u njoj.
Znate, kao one kartonske slike s rupom na mjestu lica. O tome se radi.
Ne bih se upuštao u to. Gadna je situacija i jednostavno je nemoguće samo davati i davati, i da te svi
vole i zadovoljni su tobom.
– Vama je uspjelo.
– Jest, jer nisam iza kartonske kutije, niti imam takve ambicije. Tad mi ne bi uspjelo ništa. Radije ću
pomagati neiskvarenima u prolazu.
– Dakle, da rezimiramo. Nemate političke ambicije, ne namjeravate otvarati nikakve udruge, nećete
graditi ništa..?
– Kakve ambicije, molim lijepo! Nisam rođen za lopova, lažljivca i prevaranta. Kakve udruge,
građevine? Nisam rođen ni za budalu, naivca i lakovjernika. Bolje da taj novac bacim odmah u rijeku
ako mislim u takvo što… „Ulagati“! Kakve crne investicije. Ti ljudi nemaju duše, osnivaju udruge i
projekte kako bi napunili svoj džep, egzistiraju nauštrb nemoćnih i osakaćenih. Ja ulažem u sebe,
svoje snove, dajući mučenicima. Da ima Boga, zahvalio bih mu što je taj novac pao meni u ruke, a ne
nekom od navedenih poltrona u posljednje izrečenom. Iako, ako i postoji, meni je dao kako bi se
osigurao da i Njega netko ne kupi pa je, na kraju krajeva, On meni zahvalan.

2 komentara za "Introspekcijski solilokvij na cesti"

  1. blueperlaa
    07/08/2012 at 5:36 am Permalink

    Morpheus15, tvoje kratke priče plijene moju pažnju i sjajno ispreplićeš monolog pisca s ‘umetnutim’ dijalogom koji priču podiže na življi nivo. ( iako ja volim unutarnja previranja i otkrivanje skrivenog svijeta u nama )Teme su ti raznolike, a nekako uvijek na površinu izvlačiš čovjeka onakvog kakav on uistinu jest – nesavršen. Nađe se tu i poneki nečovjek u čovjeku što opet tvoja djela čini zanimljivim.

    Da ne filozofiram, ovdje sam …

    Ugodan dan !

  2. Marija
    07/08/2012 at 8:56 am Permalink

    “Uvenuli cvijet, uređaj, čaša, ostaci, uvenulo cvijeće, čaša. Što će mi toliko cvijeća?” Što će ti toliko čaša? 🙂
    – Zanimljiv je postupak kojim spajaš unutarnji monolog s već odigranim dijalogom i time pokrećeš tijek svijesti opisanog karaktera koji je u ovom vremenu postao poseban, rijedak, izdvojen iz sredine, svoj. Neovisan.Kaktus koji može ubosti, ali koji daje posebno cvijeće i ne otima žednima vodu. Pozdrav Morph!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.