I na kraju,
kao na početku…
htio sam ono,
što ne spozna nitko…
.

Biti „to“,
.

samo još jedna
simbolična žrtva,
zaboravljenih bogova.
Duševno izgovoren
kroz mrak zvuka.
Vezan i zamračen
od ponavljanja poruka.
Kvrckanje kralježnice
mojih teorija utora je;
povratak u budućnost iz ’88,
izgubljen u uredu ’94,
s okom-čovjekom
veličanstveno sa neksusom,
hvaleći apstraktne ritmove
prije zvučničke lupnjave…
.

„To“ sam od svoje kuće.
.

Kanalizirajući su kaleidoskopi
iz velikog onostranog,
dok je periferija
panoramsko čudo postala.
Ispunjeno srce anomalijama,
kao umrljano maše udovima
u vakumu širećih tišina.
Poput podvodnih morskih stvorenja,
krase u nebeskoj tami
orgazmičke siluete u drami,
krećući se nasumično
među zamamnim oblicima
zvjezdanih sfera
i stogica sa stožcima.
.

U ovom, hedonističkom utočištu,
gdje tama dostiže vrhunac
a duh govori u količinama,
dopuštajući da se zanos uhvati
u poglavlju za poglavljima,
ono poslije je došlo-prije,
prije našeg vremena.
Taj zvjezdani brod je stigao
u rodilištu zvijezda
energizirati i „to“
.

Moje unutarnje oko
sada je širom otvoreno.
Moje vanjske oči
sada su zatvorene
u vječne vrtloge,
rotualno s vizijama pojačane…
Jer u početku,
nisam poznavao kraja,
ali sam na kraju
spoznao početka…,
i „to“,
što nije spoznao nitko…