Ispovijed pljuvača

Eto me već dva sata sjedim nad tim spisima. Za svega dvanaest sati sjedit ću, pak, pred profesorom koji će postavljati pitanje i očekivati kirurški precizan odgovor.

Ipak, radi se o drugoj polovici prethodnog stoljeća vezanoj uz našu (točnije, onu bivšu) državu. A ja sjedim već dva sata nad papirima, ni ne pogledavši ih. Buljim. U zid, u zavoje za zglob što stoje na stolu preda mnom, u ovu lopticu na kemijskim olovkama, u nalivpero, sitne blokove. I razmišljam. Pa se prenem. Ispit! Ipak, ima još vremena, nije ni ponoć. Sreća pa nemam inspiracije za pisanje, to bi me dotuklo i, svakako, prizvalo ponoć bez da trepnem. Ispit! Da, ispit, i to posljednji u ovom stupnju studiranja. Nakon njega završava preddiplomski studij. Sve sam rješavao u zadanom roku do sada. Bilo bi zabavno spotaknuti se na posljednjem ispitu. Ipak, ego je znatno snažniji od zabave. Dosadno. Već me i umor stiže. Spuštam obje ruke na stol, prekriživši ih, i položim glavu na njih. Kako bi bilo smiješno da zaspim! Ha! To bi tek bio izazov. Nije da nisam učio. Pročitao sam nekoliko puta i već sada imam prolaznu ocjenu, ali ovo bi bila sasvim drugačija borba. A ne, ne, odgovornost je jača. Otvorim oči i podignem glavu. Ustaše, prvo što sam vidio. Dođe mi muka. Dosadan svijet, glupi ljudi. Zamisli rasprave. Ustaše! NOB! Jogurt revolucija i agrarne reforme, Staljinova smrt 1953. i pokret nesvrstanih. Bljuvotina. Ima li što zamornije? A onaj će me sutra ujutro gledati svojim odlučnim pogledom i kao odvaljenim od stijene tijelom, tražeći pojedinosti iz bosanskohercegovačkog predjela u vrijeme Domovinskog rata, a mene savršeno nije briga to što je on upravo iz Hercegovine, kao što me nije briga ni za taj usrani rat, a pogotovo ne za prvog predsjednika naše države, kojem je ovaj bio u službi, i njegove idiotne knjige za koje govori da bi bilo dobro da pročitamo. Ako me pita, reći ću mu: taj je Vaš predsjednik lokao skupa sa onim što se ubio u onoj smiješnoj instituciji zaduženoj za kažnjavanje našeg stanovništva dok su ljudi ginuli za lažne ideale. Njegova je stranka samo produžetak onoga što je javno prezirao, kao i Vi, i čijim je djelom bio i to kao najmlađi u povijesti istog sustava. Ali mi moramo čitati što on piše. On, koji je prodavao tenkove u zamjenu za ljudske živote i vlastite oportunističke spletke, opet, po cijenu ljudskih života, da mi diktira nauku? Žalosno je, ipak, gledati mlade ljude konjskih pogleda. Zapravo, i jesu konji. Udariš ih nekoliko puta i idu smjerom kojim želiš. Busaju se o prsa, vjernici i domoljubi. Ipak, to nije predmet.
Poanta je, kažem, da ja ugledam jednog idiota kako dijeli cvijeće stradalima, žaleći njihov pad, a isti je posljedica rada njegove ideologije u koju čitavim bićem vjeruje i veliča je. Vidim da nije slijep, ali spotiče se. Glumi, dakle, a to nije lijepo niti pošteno spram zaista oskaćenih. Pljunem na njega. Pogledaju me s prezirom.
Jedna je, pak, djevojka šetala ulicom propagirajući ljubav i bližnjega. I sudbinu, sudbinu! Na sve se veže i patetika Svevišnjega, pa ponekad ima i suzne oči, čisto reda radi. Tako izgledaju svi oni sveci na slikama i kipovima. Vjeruj u ljubav, vjeruj u dobrotu, vratit će ti se, prepun je svijet toga dara. Otprilike nešto takvo. Pomislim kako je odvratna i podsmijehnem se, a gađenje se spusti na mene. Ipak, ona govori da će ljubav pobijediti sve. Ja sam pogrešan, shvaćam. Ja, kad tražim lijek ljubavi i svih tugaljivih kipova prekriženih dlanova u slučaju rađanja u centru kontinenta koji je ujedno i prapočetak onoga što danas nazivamo čovjekom. Da nema toga dijela svijeta, danas ne bi ni ta bljedunava glupača propagirala vještinom kakvog totalitarističkog oratora ono u što ni sama ne vjeruje. Ne bi niti nje bilo, niti njenih kipova ni sudbine! Zaključak, stoga, izlazi – veličanje čovjeka, jer čovjek je produkt ljubavi, a on je i bližnji ako ćemo pravo, je veličanje iskonskog, a stoga danas veličamo crkotine, a za iste je opet odgovoran taj isti veličani čovjek prepun ljubavi za bližnjega. Ili je to sve sudbina?! Jer, dok crkotine crkavaju, otvarajući prvi put svoje oči uvaljani u blato i omotani kostima prije nego kožom, ostatak ljudstva puni džepove svojom ljubavlju spram njih, pretpostavit ću! I tako ta idiotkinja šeće ulicom propagirajući patetično ljubav, a kad trudna mačka skoči pred njom, ona je tako vješto, kako samo čovjek prepun ljubavi za bližnjega i Svevišnjega zna, opali svom snagom posred visećeg trbuha, tako da je ovoj zadnje na svijetu bilo ukazanje jedne ljubavi i vjere u nju. Djevojci, pak, umjesto tugaljivog lika, lice iscrta Guernica, Hirošima, Dresden, Vukovar i Černobil! Tad požalim za onim podsmijehom, jer djevojka zaista iskaza ljubav.
Nekad se okupi i grupa istrenirana za laganje. Lažna empatija i pogledi zabrinutosti. Shvatiš da te ne slušaju tek kad zašutiš očekujući štogod. Ipak, vješto prikrivanje tapšanjem uvijek je palilo. Sjedi čovjek u središtu, na jednom dijelu livade, a oko njega okupljene babuskare. Većinom babuskare. Ima i mladih zanesenjakinja. Uglavnom su ružne, a lijepe izvana. On priča o zaspaloj, o mrtvoj, o pobjegloj, a opet prisutnoj. One kažu neka se ne predaje i neka traži. Koliko je Penelopa čekala na Odiseja, pomisli na to! Tako je, rekoh sa strane, potrati vječnost. Kažu, sve će doći na svoje (mudrijeg od tog nema; možda, ipak, ona opaska o čudnim putevima Svevišnjeg, ta je iznad Olimpa) i time riješe čovjeka problema. On im, kakva budala, vjeruje. On sluša njihove savjete o nadi u bolje sutra, a jasno je kao dan, još od onog mračnjaka, da se u istu rijeku ne da dvaput kročiti. Jasno je, još od onog iz bačve, da se ljude danju valja tražiti svijećom. Upaljenom. Jasno je, još od Nijemca rođenog u Poljskoj, da je čovjek tek onaj koji zna uživati samoću kao najbolje društvo. Ipak, one inzistiraju, i postavljaju mu stolicu, da – one djeluju!, na mjesto kojim je zadnji put ona prošla i uvjeravaju da će se vratiti. One mole neka provede godine i godine čekajući i ne mičući se s mjesta, usplahireno trzajući na svaki pokret, plačući da je njen. One udaraju na njega neka pada na koljena, ukoliko je ugleda, i liže njena smrdljiva stopala svojim suhim jezikom, da siše njene rane zadobivene drugdje, krvave, gnojne, duboko u sebe, i sve sa smiješkom na licu, jer, to je sreća! One pljuju na dignitet, bit, duh, razigranost, šareno. A pljuvač sam, ipak, ja! Lažljivice ne daju na svoj strogo utvrđen svijet, na svoju obmanu i svoju raskoš sustavno raširene lepeze izmišljotina. Ne, ne. One kažu, one prkose mojoj objektivnosti, one udaraju jezicima kao najbolji boksač šakama, one zatiru moju iskrenost u jamu zločina, one urlaju histerično: nisi li ti malo neukusan? Pa, nadalje: Poznati su mi ljudi koji ne znaju reći hvala i najlakše im je samo pljuvati po životu, vide samo svoj lik, ali dosadit ćeš ti sebi. Dosadit! Misliš da upravljaš tuđim emocijama, mislima i riječima, je li?! Kažu one. Kažu, lažljivice. Jer, čemu reći hvala? Strvinaru koji nosi dijete u svojim poganim zubima, a njemu je to zapravo spas. Kolonama uprljanih i umazanih što čekaju na red za koricu kruha? Zaspalima na cesti s novčićem grčevito stisnutim u dlanu? Da kažem hvala huljama u haljama što zlatom krase svoje dvore, nazivaju se pastirima, a svjesno promatraju klanje, izgladnjivanje i smrt vlastitih ovaca?! Sami su zaduženi za silovanje istih! Da kažem hvala na njima? Ubojicama na slobodi, nevinima u zatvoru? Milijunima u svemiru za milijune pod zemljom?! NE! Dajmo im samo malo ljubavi, to im treba! Dajmo im sudbine, jer čudni su putevi. Smiješak na lice, ljubav i ljubav. Nada je svuda oko nas, zar ne?
Jeftina teološka filozofija. Štetna, ali dobra za rad crijeva. Kad bi ljubav zamijenili za malo pameti. Suha su mi usta. Sutra (oh, već je danas) me čeka ispit. Draži su mi ustaše i pisanje povijesti od strane pobjednika nego izvitoperena ljubav suvremenosti, lažni sjaj i svi čudni putevi ovoga svijeta koji su odavno veoma jasne stranputice.

2 komentara za "Ispovijed pljuvača"

  1. julija
    28/08/2012 at 7:46 am Permalink

    -očekivati kirurški precizan odgovor/ Tako nešto smije se očekivati samo od studenta medicine, farmacije./
    / Uvijek u vrijeme mira mislimo da smo sve naučili, da nas nitko ne može uvući u nove ratove, sve smo igre prokužili, a onda, kada dođe stvarna situacija, onda smo svi opet raspoređeni na šahovskoj ploči jer neke se stvari ne mogu zaobići. Jer na ploči su ovijek dva kralja i ploča je uvijek u tom trenutku crno-bijela.
    – Na ostatak priče nemam što dodati. Čini se da je tako. Ali egoist u meni se pita; što imaš od toga da vidiš, da nosom zabodeš u smrad kaljuže? Bježi što dalje. Uloga književnosti? Diskutabilna. Pozdrav Morph 🙂

  2. ENEDIEL
    01/09/2012 at 10:06 pm Permalink

    uh što si se raspisao,a ja mislila da previše pišem .puno gorčine ima u tebi i dobar dio si izbacio iz sebe, piši još izbaci sve iz sebe, time doduše nećeš promijeniti svijet ,takav je kako si opisao ,sa gorke strane gledišta.,no bit će ti lakše,kad tu tkz čađ izbaciš iz sebe..svi imamo dane kad nam sve smeta ili možda najviše činjenica da ne možemo puno učiniti po tom pitanju,sve stoji što si napisao,a opet drugi dan položiš ispit ,ili dobiš osmjeh u prolazu ili se zaljubiš ili nešto i sve se mijenja,mijenja u tebi ,dan ima novi sjaj.puno si pitanja potegnuo ,a danas se možda u društvu smiješ ,dobio poljubac i dan dobio novu dimenziju. pozdrav šaljem jedan osmjeh da uljepša dan 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.