Ispovijest generala Puške

Išao sam onomad, vojnici moji, dugom stazom. Stupali smo isprva hrabro kroz šumu, naši su koraci odvažno odjekivali, a šuma, veličanstveno more isprepletenih grana, zelenila, puteva i svježine, činila se pitoma, mali šumarak. Kako je vrijeme odmicalo i s njim sunce plovilo, tako je šuma postajala sve hladnija i moćnija, a koraci moje čete sve sporiji i teži. Nije nas napuštao duh odvažnosti i nastavili smo stupati dalje. Jeza hladnog povjetarca uzburkala je vode moje svijesti, ali znao sam da smo izgubljeni ako dopustim da se mirna površina uzburka. Rat je umjeće stvaranja iluzija. Uskoro će kraj ove duge staze, a onda nas čeka pola sata laganog hoda i stižemo u štab. Rekao sam mirno pobočniku. Mir i sigurnost su se polako spustili nad četu.

Staza je osigurana, njome će nesmetano prolaziti kuriri, znate vojnici u ratu je iznimno važno održavati puteve. Samo nekoliko sati je trebalo pješadiji da prijeđe tom stazom do sljedeće strateške postaje i osigura liniju obrane, ili napada ako komanda tako odluči. Naravno postojali su i oni glavni civilni putevi, ali ovi sporedni bili su od puno veće važnosti. Za glavne su svi znali, gdje su mostovi, koje su slabe točke, ove sporedne koje poznaje samo lokalno stanovništvo, tko kontrolira njih, taj ima prednost.

Taj dan je završio kao i mnogi drugi proljetni dani, mirno, ručkom kod gazde, dok su se negdje drugdje vodile izravne bitke, vaš general Puška je osiguravao strateške ciljeve.

 

 

 

4 komentara za "Ispovijest generala Puške"

  1. Marija
    17/03/2014 at 7:24 pm Permalink

    Intrigantno. Počinje kao kod Akira Kurosave, ali kasnije dobija realnije konture:)

  2. Jim Corbet
    17/03/2014 at 7:45 pm Permalink

    Lijepo,tema mi je bliska,pozdrav!

  3. Aljoša
    17/03/2014 at 7:50 pm Permalink

    Big like, pozdrav Ilu 🙂

  4. songfordead
    17/03/2014 at 10:57 pm Permalink

    zanimljivo štivo Iluzijo
    baš kao marija ree
    banane

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.