Isprika prkosa

                              Isprika prkosa

 

Potrošio sam onu damu,

znanac kaže,a njoj pogled svilen

od mrke neke svile meke

bludi nekud u neugodu.

          U mislima mi djevojče nasmiješeno

          lica bez zagonetke, bez more

          tajne neispričane, al’ jedina joj tajna

          punina čežnje njenih osamnaest ljeta.

Učini mi se da ključ vrata

 njene čežnje podarit joj treba

baš po mom receptu,

pa šapčuć priznam

nježno joj u uho da raspustit

znam pritisla nadanja

ispod prepune joj kože…

          Bojažljivo primi poruku

          no časak poslije, miljenče moje

          svlada neizmjerno

krilima ushitna leta,

          kao da nitko nikad pušten s lanca bio nije

          uz drugog vezan istodobno.

Oltar u čas načini od svijeta,

posadi me gore tih njenih osamnaest ljeta..

          Ne kažem ništa, zabavno je bilo,

          godilo dugo i bilo milo..

Da, dugo kažem, kad vremena pojam

tako je rastezljiv, pa sto ljeta baš sitnica

prema vječnosti, a ja živim od danas do sutra…

kako bilo dugo da bilo,

njoj ko i svakoj drugoj trećoj pa i petoj,

prekratko je bilo.

          Odoh s njena oltara, dok ona

          pogašenih svijeća čežnje osta,

          pa ko’ tat bježeć spazih optužujuće lice

          potonulih nadanja, s borom od grča oko usta,

          isprikom prkosa…

Tako bilo je to više puta i sve to opet vidjeh

u očima dame tamo preko puta,

dame svilena lica od mrke neke svile,

a znanac ponovi: “Potrošio sam onu damu“,

kao da sam nemoćan da shvatim… 

 

8 komentara za "Isprika prkosa"

  1. Marija
    24/03/2014 at 8:06 pm Permalink

    U zanimljiv si okvir stavio pjesmu; hvalisavu primjedbu znanca koji pokrene bujicu sjećanja na ugodno poznanstvo koje je išlo tijekom kakvim već idu ta ugodna poznanstva. Ono što me privuklo ponovnom čitanju pjesme je izričaj. Pjesma kao da je pisana u jednoj nadahnutoj niti i kao da spaja nešto šekspirovsko i nešto suvremeno.
    Veliki pozdrav Staša:)

  2. Mihaela
    24/03/2014 at 8:49 pm Permalink

    Učini mi se da ključ vrata
    njene čežnje podarit joj treba
    baš po mom receptu,
    pa šapčuć priznam
    nježno joj u uho da raspustit…
    / Nadahnut i uvjerljiv prikaz zavođenja. Dobra i zanimljiva pjesma./ 🙂

  3. deo13
    24/03/2014 at 8:55 pm Permalink

    Ovo me skroz oborilo Staša…
    Shvatih suštinu.
    Nadam se.
    Dakle, to bi bilo u tvom stilu:

    Iz misli njenih napetost otpustiti treba
    Jedinim načinom što moguć
    U stapanju dva bića se stvori.
    I taj jedini način treba joj smiraj dati
    Što nit’ sama ne znajuć traži.

    Pozzzdrav!

  4. boba grljusic
    24/03/2014 at 9:39 pm Permalink

    interesantan povod za prisjećanje , ne znam zašto ali vidjeh dugu.
    pozdrav

  5. stefi
    24/03/2014 at 9:55 pm Permalink

    Da, dugo kažem, kad vremena pojam
    tako je rastezljiv, pa sto ljeta baš sitnica
    prema vječnosti, a ja živim od danas do sutra…
    Posebno me obradovala ova pjesma jer je drugačija od drugih,jer je prožeta lijepim sjećanjem koje ne poznaje vrijeme pa ostaje tu da hrani dane.Čestitam Staša posebno me dotakla ova pjesma.Pozdrav.

  6. Aljoša
    25/03/2014 at 9:48 am Permalink

    Pjesma u kojoj se možemo prepoznati , ima uvod , zaplet , poantu, kao prava priča ispričana stihom.
    Lijepo, pozdrav Staša 🙂

  7. marissa
    25/03/2014 at 5:42 pm Permalink

    Dobra!
    Pozdrav Staša!

  8. songfordead
    25/03/2014 at 6:45 pm Permalink

    puno pozdarva

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.