–         Da, i ? Što zaista time želiš reći ?
–         Više sam te cijenila kao ‘živog’ pjesnika. Stvarao si neopterećen, zaveden vlastitom vizijom. Imao si sposobnost ukrasti me, voljeti stihom. Danas se pretvaraš u ruinu istog. Strepim kako ćeš oronule tragove nekad sjajnih stihova i crtica ostavljati. Slutim tvoje razočaranje.
–         Ti ne znaš drugačije, zar ne ? Izraziti se ljudski, sirovo. Uvijek imaš jebenu potrebu kititi riječi ! – izustio je uz provku koju sam voljela na njegovim usnama. Možda je ovo trenutak kada se trebam oteti lirici i podastrijet mu sve ono što zaista bez uvijanja mislim – razmišljala sam, no ništa nisam poduzela. Ništa. Tipično za Ženu nedovoljno odvažnog pera, jezika i napuklog srca.

 
Upoznali smo se prije nekoliko godina na jednoj dobrotvornoj priredbi čija je svrha bila prikupljanje materijalnih sredstava za operaciju bolesnog djeteta. Donacijama za zajedničku zbirku nekoliko običnih, smrtnih pjesnika proizašlih iz mase istomišljenika zaljubljenih u pisanu riječ. Rekao je da se lijepo izražavam, naravno, priupitavši da li i sama pišem. Vrlo brzo spojili smo naše svjetove, one imaginarne jer u stvarnom svatko od nas ima svoj goli život. Ipak, kažu isti se pronalaze.

Nikada se nisam dovoljno posvetila mrtvim pjesnicima niti sam znatiželjno istražila stvaralaštvo čovjeka čije su kosti odavno zakopane, a pero ugaslo, odloženo. Zašto ? Nemam opravdanja, nemam niti izgovor. Jednostavno sam tu jer volim osjetiti nečiji napredak, pad, iskliznuće izvan ustaljenog kako bih i sama spoznala neke svoje potisnute želje kada je ispoljavanje ispisanih emocija u pitanju. To je ono što me uzbuđuje. Vlaži. Stati rame uz rame s čovjekom zrele, žive emocije. Živi sadašnjost jednako kao i ja. Troši taj goli život. Ljubav. Strahove. Mnogobrojna posrnuća i zajebe. Diše otvorenim plućima i podaje se svježini trenutnog nadahnuća.

Fascinirala me istinska poveznica. U njegovim djelima bilo je dovoljno žara da sprži moju kožu i ugrije mi utrobu. Sa mnom je na taj način i općio. Pisao je stihijski, ponekad do te mjere nepovezano da me izgubio negdje na pola pjesme jednako kao što se izgubim uslijed orgazma, da bih se pronašla s vlastitim srcem na dlanovima i promatrala kako živo kuca. Moja želja bila je stvarna. Pulsirajuća. Nije me zanimao njegov život izvan margina. Kakvog  je okusa njegova žena i da li ga zadovoljava. Ima li kućnog ljubimca kao i čvrste stupove prijatelja ili uz njega stoje ruševine od ljudi.  

Zanimao me njegov rad i voljela sam tog pjesnika sve do jednog lipanjskog jutra kada je na neodređeno vrijeme odložio svoje pero. Osjećala sam kako se nešto veliko dogodilo jer kada pjesnik odlaže svoje pero jedino što se može dogoditi je nešto veliko i od značaja – zar ne ? Danima sam se šuljala kao mačka oko njega ne bi li mi otkrio svoj razlog  pred kojim je očito pokleknuo. Uništio onaj dio sebe za kojim sam žudjela. No šutio je, šutio je tako i mene.

Tada sam se suočila s nečim što nisam željela vidjeti, opipati, doživjeti u bilo kojem kontekstu u ovome svijetu gdje smo izmiješali naša srca. Otkrila sam kako je godinama na tron postavljao svoju muzu s toliko pažnje da bi mu mogli pozavidjeti i mnogi mrtvi pjesnici čija djela su veličana. Ipak, nikada nisam otkrila da li je Žena kojoj je dao svoje srce i muškost u bezbroj ispisanih djela satkana od kostiju, mesa i krvi. Ostao mi je potpuno misteriozan. Zašto me to zanimalo ? Da li ju je sada grubo skinuo s trona ili je jednostavno izdahnula na njegovim rukama ? Jesam li u nekom periodu i sama bivala njegovim nadahnućem te ga nečim odgurnula od sebe, duboko rasjekla razočaranjem? – grubo sam odstranila tu misao jer bi dokazala kako se pjesnici kurvaju.

On  je bio drugačiji, On je imao samo jednu voljenu Ženu u stihu dok je istovremeno živio mnoge. Iskradao se iz bračne postelje i pohodio vlažne, bestidne žene koje se prodaju za mrvu strasti. O njima nikada nije pisao iako ih je svojim sjemenom punio. Što, što se zaista dogodilo ? Kada je život pjesnika zatajio i natjerao ga da odloži pero ? Ima li i mene tu negdje između redova na bilo koji način da sam prisutna i zašto se osjećam krivom ?! Nikada ga nisam pisala. Odgovor nije stizao čak niti onda kada smo se našli oči u oči. Kada me rastvorio svojim zjenicama i otkrio moju bezobzirnu laž. Pišem ga godinama.

Tada sam shvatila da će mi mnogi podastrijeti detalje o sebi. Slučajni prolaznici kroz moje vrijeme, neki beskućnici uvijek brižno udomljeni u mom srcu, podstanari čije prisustvo nisam naplatila, no ne i istinski pjesnik. On se nikada u potpunosti ne razotkriva. Nikada neću znati tko je ta Žena. Upravo o tome jednom kada se prekrije plaštom vlažne i trule zemlje svjedočit će njegova djela. Ipak, ne želim da me napusti, da napusti svoja djela. Ne sada kada ovako prodirem u sebe. Prstima inspiracije.

*
Silence