Kad izgubiš svoj nemir, zametneš isprazna lutanja i ostaviš nedorečenost – vrati se jednu večer u moj život. Dozvoli da se gledamo neko vrijeme u oči. I šutimo. Sve naše propuste, uzaludna previranja, bolne istine. Oči neka pričaju jednu neispričanu priču koju nismo u potpunosti živjeli. Koja nas nije živjela i šaputala o dvoje. Ostavi sve teške i meke riječi za neke druge, bolje Žene. Mene jednostavno šuti. I osjeti gdje sam sada. Kako dišem. Promatram izgubljeno vrijeme i odlazim u sutra. Slobodna.

Kad izgubim svoj lažan privid sreće, odričem se dijela obmanute sebe. Ne znam da li se ikada više želim vratiti u noći goruće, znojna jutra pod slatke jezike. Raščlanjujem nas, ono što je ostalo u meni skriveno od pogleda. I šutim. Sve moje suze, tihe molitve i vapaj. Oči me promatraju iznutra. Zacijelila je tuga. Noć je izmirila jutro, čvrstog sna. Ne sanjam više iste snove. Progonjena. Vječno skrivena, prolazna iako sam bila bosa. Naga pred tvojim vratima. Dugo zarobljena u vremenu sjećanja.

*
Silence