Jadi jedne jadnice

 

Nekad davno , svi smo se nadvikali , u mojoj velikoj porodici ,da nas se cuje . Trebali smo potvrde da smo tu , da postojimo . Bila sam najglasnija .Sve do jednom . .Vrijeme me dresiralo da postanem svjesna sebe i svoga okruzenja . Sad sutim dok oni vicu . Sad mi dusa vice a usta ostaju nijema . Kako da vicem kad svako zivo bice koje izvan horde kojoj pripadam je stranac u nasoj pecini … nas Neandertalaca . Nesvjesno uzimam stvarnost da se svi vracamo u mrakove pecina iz kojih poticemo . Sa olaksanjem .Pocinjemo napokon osjecati da smo vracajuci -stigli . Kako zivjeti u duhovnoj praznini , danas ? To nase su to pecine . U nama . Ni ne primjecujemo da smo postali roboti koji funkcioniraju perfektno ali bez osjecaja . Jer kako roboti mogu da vole , osjecaju , tuguju , uzivaju ..
Ostaje samo ta gluva tisina i praznina u ovim modernim vremenima jer svako od nas postaje stranac za sebe i okolinu .. izvan pecine..
Evo sad bih vrisnula iz sve snage da ima netko da me cuje .

3 komentara za "Jadi jedne jadnice"

  1. Marija
    Marija
    10/07/2020 at 5:57 pm Permalink

    Svijet se drastično i užurbano mijenja. Nažalost, bez poboljšanja!

  2. Moon47
    Moon47
    11/07/2020 at 12:35 am Permalink

    A još nismo izdresirani do kraja. Pozdrav!

  3. katarinab
    katarinab
    12/07/2020 at 1:40 pm Permalink

    Spomenka, lijepo si prikazala otuđenje čovjeka. Istina je da smo svi stranci ma koliko “prijatelja” i rođaka imamo u ovom virtualnom svijetu, a zapravo nitko nikoga ne poznaje zaista.
    Lp i zagrljaj ti šaljem! 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.