Jamstvo besmrtnosti

Smrt, sa svim svojim zamkama,
skida kožu sa mesa
za traženje žila plave boje
u zdjelicama mlijeka i plamena.
Ako bi odrezala samo prste,
krug bi bio nepotpun. Bilo bi…
Nema snova i nema nikoga
tko bi je čuo kako pjeva.

Vidite li zvijezde kao što ih ona vidi?
Pola obješene, kao svjetla na struni,
koja povrate sve duše
malo presvijetle, izgorene…
Njihove jarke boje blijede,
daleko sa svakim njezinim dahom,
gdje tama se spušta i njiše lako,
prekrivajući zaboravljeno i raspadnuto.

Tiho otresajući prašinu s kose,
zakoračio sam preko neprozirne mreže,
predodređene za sljedeću dušu,
spuštajući se u polaganu oseku.
Još jedan poljubac da olakšam teret
beskonačno malih niti,
ukorijenjenih u drugom tlu, kao skelet,
i postajem zelen od života
za novo putovanje neizvjesnosti.

Otvara se sunce
da uvuče u pluća srce
i sitne kapi ljubavi,
čineći slatkim sve trenutke
iz čistoće, kao hvalospjevi…
Ahh, da, zadržati se
iznad uskovitlane magle
koja se diže svakim otkucajem
i ljudskog srca drhtajem…

Nikada nije ona žrtva viđena,
niti cijenjena zbog onoga
što simbolizira.

Noge lagano koračaju
između ovdašnjih sjena,
i tamo,
ona se kreće unutar i između,
dok njezini dodiri nas kupaju
u običnoj njezi.
I kad medene riječi umiruju
naš strah od smrti,
prelazimo u sljedeće carstvo
u svom mračnom zagrljaju,
kao što nova zvijezda
pozdravlja dan,
daje nam svoje jamstvo…

Jedan komentar za "Jamstvo besmrtnosti"

  1. katarinab
    katarinab
    24/06/2022 at 2:16 pm Permalink

    Besmrtni stihovi, Milane. Čitajući tvoje stihove ulazim u sferu misaonosti i svaku pjesmu čitam je nekoliko puta dok konačno ne doživim prosvjetljenje.
    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.