Jedna Marinela (sotto voce)

U smiraju dana, pred valovima čežnje
Mala barka, otac bez dice
Umorno veslo ispunjava težnje
U ribara starog škuro lice

Švere pokazuju već kasne ure
U umornog starca poneke bore
Žene težaka zatvaraju škure
Mjesec se ginga više nego more

Koćarice vuku svoje prazne koće
Sa obale dopiru zvuci batarela
Pjevaju nam klape šoto voće
A tu negdje sniva jedna Marinela

 

 

 

 

 

 

8 komentara za "Jedna Marinela (sotto voce)"

  1. Pippo1906
    13/04/2012 at 5:18 am Permalink

    Jedna od mojih prvih u novijem valu moje poezije.
    Jako mi je draga pa sam je objavio ponovo.

  2. Alberto Sompis
    13/04/2012 at 6:41 am Permalink

    Da i ja šapnem “ispod glasa”: ne, nisam iz Novog Vinodolskog mada provodim tri do četiri proljetno-ljetno-jesenja mjeseca njemu jako blizu… naime u Selcima.
    Ali kako je zapravo ovdje mjesto za izreći neki dojam o pjesmi kazati ću prvo da ukoliko se već pokušava govoriti ijekavicu tada “otac bez dice” je u kraju gdje “pivaju nam klape”.
    Što naime hoću reći? Pa eto, dok pjesma Marinela stvara sliku poetskog ugođaja koji se javlja odabir riječi ne slijedi poteze kista pjesnika i ostavlja grki okus u ustima kako se radi o larpurlatističkom silovanju ili krinki kao da su proživljeni iskaz tankoćutne osobe, ali u stvari zvuće kao da ih je izrekao netko tko na silu pokušava biti pjesnik.
    Nemoj ovo shvatiti kao napad jer rekao sam to u dobroj namjeri pokušavajući navesti te da potražiš i izmjeniš pojedine stihove jer ovdije nije samo pomisao na doslijednost govora i odabira pravih izraza iz podneblja o kome je riječ… jer ponekad nadahnuće koje nas ponese i izvire – to bude tek gruba skica tankoćutnog trenutka i potrebna joj je dugotrajna dorada da očara prikazom onakvog doživljaja kakav se odigrao u nama… i makar prije toga zvuči kao tek tobožnji prikaz.
    Vjerujem da zapravo te riječi: “pripada novijem valu moje poezije što vrlo rado ponovno objavljujem” govori zapravo podsvjesnu spoznaju kako je larpurlatistički štih tobožnjeg u neskladu sa osobnom iskrom iskrenog trenutka o kojem je u pjesmi riječ, a ostavila je trag u duši. Nažalost i pjesnicima se katkad događa da jednostavno ne pohvataju sve konce očaravanja kakvo nas prožima.

  3. julija
    13/04/2012 at 8:20 am Permalink

    Pjesma je vrlo melodiozna.Čitajući stihove vidim ribarice kako polako pod svjetlom mjesečine potežu mreže i čujem tu klapu koja “piva sotto voce”.
    Pippo jest u mnogim svojim pjesmama larpurlartist, baš kao i ja, ali taj larpurlartizam slijedi svoje načelo; poezija pripada poeziji, ljepota pripada ljepoti. Pjesma je dala lijepu sliku smiraja dana, ugodnu da se u njoj može dugo uživati, stopiti se s njom.
    Kaže Sompis; ne osjeća se dovoljno autor. Niti ne treba. Nije to pjesma u kojoj moraju krvariti osjećaji, u kojoj se do molekule otkriva duša autora. Baš kao kod velikih larpurlartista, autor ostaje u pozadini, diskretno prisutan kao čarobnjak koji nam podastire očaravajući ugođaj jednog dana u smiraju. Veliki pozdrav 🙂

  4. Jim Corbet
    13/04/2012 at 9:29 am Permalink

    Švere pokazuju već kasne ure
    U umornog starca poneke bore
    Žene težaka zatvaraju škure
    Mjesec se ginga više nego more

    Jako lijepa pjesma i još u rimi koju ja tako volim, bravo za pjesmu, iz ovog što si napisao zaključujem da će biti još ovakvih uradaka od tebe, pozdrav Pipo i 🙂

  5. boba grljusic
    13/04/2012 at 9:58 am Permalink

    kao da si imao kist u rukama ,boje oko koje vidi,lijepo

  6. stefi
    13/04/2012 at 5:16 pm Permalink

    Lijepo uklopljena Marinela u težačku svakodnevicu.

  7. Marko Grubesic
    13/04/2012 at 8:01 pm Permalink

    Meni se bas svidio ovaj tvoj novi stil!
    Pozdrav!

  8. songfordead
    13/04/2012 at 8:38 pm Permalink

    Koćarice vuku svoje prazne koće
    Sa obale dopiru zvuci batarela
    Pjevaju nam klape šoto voće
    A tu negdje sniva jedna Marinela

    lijepo, lijepo
    puno pozdrava
    sfd

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.