Jedna priča ljubavi i razočaranja…

…Sjedila je zamišljena na svojoj stolici. Zureći u prostor, ispija jutarnju kavu, dok misli joj se kovitlaju pitanjem; „Hoće li nazvati i zaustaviti moj život u propadanju?“
„Prošlo je toliko godina.. deset je možda ipak previše?.. Ili nije?“.. Mora da sam luda kad ovo činim.. (obraćajući se samoj sebi), ali život mi je postao noćna mora, isprazan, bez ljubavi i strasti. Samo rad i briga oko čovjeka koji nije više ništa što je bio.. ali znam da voli svoje dijete i sve će učiniti da ga zaštiti.. iskrade joj se suza iz oka, jer iako se rastala od Marka još ga je voljela, samo ne kao njegova žena..

To je to.. pomisli, neka vrijeme pokaže jesmo li Petar i ja više vrijedni jedno drugo.. nakon dvije predivne godine.. godine u kojima sam se osjećala kao žena, možda ću i kao majka djeteta čovjeka koji me je izvukao iz propasti i svakodnevne tuge..
Oh Bože, ja i Petar.. nakon toliko godina.. hoće li joj pružiti ruku, zagrliti, a ne leđa okrenuti, kad mu kaže da je trudna… Uzdahnula je duboko i upalila cigaretu… da bi ju odmah ugasila.. zbog djeteta u sebi…

(Petar je otišao na 2 mjeseca u Italiju, grad Cuneo, nadzirati izgradnju i uređenje prodavaonice informatičke opreme za jednu domaću tvrtku. To mu je posao i dobro se snalazi, govori 4 jezika, zbog čega, osim vještine poznavanja informatičkih sustava, daje mu prednost nad ostalima, a kako je slobodan, nema stalni dom, ženu, djecu.. može ići gdje i kad god želi, ali volio je Anu i kad god bi bio slobodan, to vrijeme bi bio samo s njom.. istina da je stalno negdje putovao, ali Ana je to već u početku prihvatila i razumjela da je takav njegov život, s oduševljenjem što je i ona u njegovom životu kojim ju je zagrlio kad joj je bilo najteže.)

U jednom trenutku telefon zazvoni i kao oduzeta očima, glasom.. samo promatra otisnuti broj na njegovom displeju. To je on, oh Bože.. pomozi.. jer sam ovim društvenim životom toliko usamljena i uznemirena…
Halo!
– Hej, kako si?, odgovara glas iz slušalice..
Sad sam malo bolje, kad si odlučio nazvati. Nasmije se.. Kako si ti?
– Dobro sam, nego.. mislio sam.. ako nemaš drugih obaveza.. možda da se nađemo negdje na kavi. Nemam mnogo vremena, ali želim te vidjeti i razgovarati.. ipak zadnji razgovor s tobom je bio prekratak, oboje kao da smo žurili, a od tada ne mogu prestati misliti o tebi i nekako sam osjetio da nešto nije u redu. Poznajemo se toliko već vremena… Ana, molim te prihvati, reci gdje, želim te vidjeti…

Dobro.. nemam baš mnogo vremena, ali za kavu i razgovor s tobom će se naći.. šalim se, drago mi je da si nazvao. Mnogo se toga promijenilo, pa eto, naći ćemo se u onom PUB-u „Ars of love“.

– Naravno, čekat ću te tamo.. kao nekada.. uh oprosti, misli mi odlutale.. Jedva čekam da te ponovo vidim.. idem samo nešto po gradu obaviti, tamo sam za pola sata, možda i prije.. sad pozdravljam, vidimo se onda..

Vidimo se Petre.. pozdrav i tebi.

Glas iz slušalice je utihnuo, ali još je mogla čuti lupanje svog srca u slušalici. Sjećanja su i njoj navrla, ali i misao pitajući se, „što to dovraga činim?“
Usipa još kave u šalicu, nervozno buljeći u sat… „To je to.. osjećam ga iz tog prošlog vremena, kad je bio iskren prema meni. Neću očekivati više ni sada, osim te njegove iskrenosti.. ali toliko trebam malo toplih riječi i iskren zagrljaj, trebam osjećaj da mu je još uvijek stalo do mene kao žene“.

(Poznavali su se i prije nego se udala za Marka, svog bivšeg muža, ali nije ga osjećala više od prijatelja, jednostavno nije bilo iskre. Udala se za Marka, kojega je voljela svim bićem, rodila sina, ali se sve nakon par godina promijenilo, on se promijenio prema njoj, bilo je kao da živi u nekom vakuumu, brak je postao gori od zatvora.. bez ljubavi i bilo kakvog napretka, nije više mogla tako dalje.. vidjevši kako propada i tone u beznađe, umirala je unutar sebe, a nije ni blizu 40-tima. „Želim život, ljubav, strast.. želim disati punim plućima i uljepšati svijet svojim kreacijama, svojom ljubavlju..“ , tim mislima se svako jutro budila, da bi do kraja dana umirala iz sata u sat… i tako već 10 godina..
A onda se pojavio Petar.. kao i uvijek nasmijan i spreman za bilo kakav razgovor. Sreli su se u gradu i otišli na kavu sjećanja. Nije ga dugo vidjela.. a i trebao joj je razgovor s nekim kome može vjerovati.
Ispričali su jedno drugom svoje životne priče, nakon čega su počeli sve češće se viđati, ali sve je bilo samo razgovor, sve dok ju nije jedno jutro zagrlio i poljubio, kada je osjetila njegove ruke po cijelom vratu, leđima i ramenima … slatki miris svježe tuširanog tijela i toplinu daha dok ju je ljubio … (Baš mi se ljubi tvoje toplo tijelo). Šapnuo joj je na uho …
Ljubili su se, dok sunce se polako uspinjalo na njihovim obrazima….Duša joj se stresla i osjetila je što već dugo nije, a prema Petru nikada do tada.. osjetila je tu iskru ljubavi, kad želiš dati ljubav svoje duše nekome koga nikad prije se ne doživljava više od prijatelja…
Već slijedeći dan odlučila raskinuti svoj brak, koji je bio sve osim ljubavi i poštovanja. „Ako ću nastaviti dalje s Petrom, želim da bude kako treba. Ne mogu nositi u duši osjećaj prevare.. „
„Tim svojim činom ću sve okrenuti protiv sebe.. svoju obitelj.. njegovu obitelj.. sve prijatelje.. ali imam sina koji me razumije.. i Petra koji me voli kao ženu… „)

Jedva čekam da mu kažem novost.“ Pomisli, ispijajući kavu i uvlačeći ugašenu cigaretu, nervozno gledajući sat.

U jednom trenutku ustane i počne se spremati.. s mislima; Što da obućem? Da.. pomisli i izvuče iz ormara onu svoju haljinu grimizne boje.. još uvijek joj dobro stoji uz tijelo.. osjećajući se upravo onako kao kod prvog susreta sa Petrom. Na brzinu obuje iste cipele kao tada, pokupi torbicu sa stolice i požuri, spuštajući se niz bezbroj stepenica ( koje su joj tada bile takve), te se uputi prema PUB-u.

Otvara vrata i ulazi, osjećajem kao u prvog susreta.. gledajući i stol tog susreta.. ali bio je prazan.. tek dalje.. u jednom kutu.. sjedio je Petar.. nasmiješen i iznenađen kad je vidio što je obukla…

Prilazi mu s osmjehom, iako joj tijelom prolazi neka jeza i strah od njegove reakcije..

On ustaje i zagrli ju.. poljubi i uzdahne..
– Već sam mislio da nećeš doći.. znam da me dugo nema.. često putujem, ali shvati da od toga živim. A zadnji puta kad smo se čuli.. zaista si me zabrinula.. što se događa Ana?

Sjedaju oboje za stol i naručuju kavu i sok..

Petre.. istina je da sam bila nervozna, jer.. saznala sam nešto što će nam promijeniti život. Nisam ti to mogla preko telefona reći, ali sad smo tu.. oboje.. kao dvije odrasle i razumne osobe.

Petar ju gleda ne trepćući i iščekujući svaku riječ, dok umom mu misao vlada; „O Bože što je bilo? Što sam skrivio.. krivo učinio?“

– Hajde Ana reci više što je.. ta znaš da možeš mi reći sve i što god bilo, znaš da sam uz tebe…

Ana ga pogleda.. vidi iskrenost u tim njegovim riječima.. uzdahne i kaže mu.. gledajući ga ravno u oči i držeći mu ruku na stolu.. „Petre.. trudna sam..“
Petar je šutio neko vrijeme.. povuče svoju ruku iz njene i pogne pogled..

Ana shvati da je gotovo.. samo doda na svoje riječi.. „ Ne znam hoćeš li me razumjeti, ali to dijete je blagoslov naše ljubavi.. i želim to.. želim da budemo prava obitelj..“

Petar ju prekine..
– Ana.. ja to ne mogu.. ne mogu prihvatiti takvu obavezu.. ne mogu promijeniti svoj način života i krenuti negdje otpočetka..
Ana kroz suze.. nekako izmogne tihim glasom..
Ali Petre.. ovo je lijep početak naše sreće, naše ljubavi.. kad je iz ljubavi onda je sve lako.. molim te ne govori mi kao da te nije više briga za mene.. molim te budi iskren prema meni.. Imaš li drugu?

– Ne… šuteći neko vrijeme… samo jednostavno ne želim brak.. obitelj.. djecu.. ne mogu se niti zamisliti u takvom okruženju, takvim obavezama.. volim te Ana i bilo je.. lijepo..ali ja to ne mogu.. žao mi je.. znam da sam sad kukavica i misli o meni što god možeš najgore, ali najbolje je za oboje da se raziđemo kao prijatelji.. ako išta budeš trebala, mislim novaca ili što drugo, znaš da ću ti pomoći i dati sve..

Ana povišenim glasom.. kao šamarom.. vikne.. „ Kako imaš hrabrosti govoriti to, kao da si neki pozitivac.. tehnički ti ćeš biti otac, ali u pravom smislu mojih riječi, nikada to nećeš biti. Ne trebam tvoju samilost.. zatim smirujući svoj nemir i udišući novu bol života.. šaptom samo doda.. zaista ne znam.. zašto sam zamišljala da takvo stvorenje poput tebe hoda zemljom? Činilo mi se da te poznajem, promijenila sam svoj život i sebe, poput sjene, od bijesnih uspomena na prošlost prije tebe.. očito sam bila oduzeta očima i ušima u snovima…

Da li razumiješ da sam se maknula od svih.. obitelji, rodbine.. prijatelja.. zbog tebe. Vidjela te kao osobu koja živi riječ značenja „ljubav“?

– Razumijem.. ali jednostavno nisam spreman na takvu obavezu.

Zar ćemo sada sve izgovore riječi i sve što smo imali ovih dvije godine odgurnuti u sjenu? Ovo je stvarni život.. sudbina je tako slatko nas , tako se bar činilo, jedno drugom udijelila.. a sada se osjećam kao da sam bila neki jeftini koktel..

Kraj tebe sam ležala gola svojim životom i tijelom.. srcem i dušom.. a moje oči su bile pune dobrodošlice i usne pozivale u svom najčasnijem obliku. Ništa nisam pokrivala niti skrivala.. a sad.. izgleda da si htio samo čuti moj nježni uzdah želje na svaki tvoj poziv da ti se pridružim.. obećavajući me radosti izvan mašte..

– Znaš da sam uvijek bio oduševljen tobom, tvojom mekoćom duše i tijela.. udisao sam tvoj duboki prirodni miris, daleko privlačniji od bilo kojeg parfema.. putovao sam svojim poljupcima po tvom tijelu, htijenjem pronalaziti ti najsenzibilnija i sveta mjesta lebdeći do svoje pune visine.. oboje smo bili ispunjenje koje je dugo čekalo, možda predugo.. ne znam..

Petre.. ja ne mogu više čekati.. moram znati što me dalje čeka.. svo to zadovoljstvo u meni sada plače..

Gledao ju je u nekoj fasciniranosti, blago se osmjehnula prisiljenim osmjehom, ali njeno nezadovoljstvo se moglo jasno vidjeti.. nezadovoljstvo ovih trenutaka i svih budućih..

Znaj Petre.. svaki smisao nas i života upravo će se završiti.. kako ovaj razgovor odmiče.. kao da oboje se borimo da se još malo više zadržimo, ali čini se da ja to želim više od tebe.. naše duše su se dodirivale i spojile kao jedna.. ovo dijete koje nosim trebalo je biti blagoslov nas oboje.. izvan svake usporedbe.. nisu trebale niti su potrebne nikakve riječi, već samo zagrljaj i držati jedno drugo.. sad polako se udaljujemo od našeg sna.. ili je to ipak bio samo moj san..
Idi.. budi nesmetan u svom ispunjenom životu…

Ana ustaje i odlazi.. shrvana u boli.. jedva izađe kroz vrata.. Petar ju gleda.. stajala je tamo, prekrivena maramom, koja joj je prekrivala većinu lica… i onda je nestala…

Vraćala se u svoj stan, dok ju je njena silueta slijedila poput bezizražajnog ukazanja noći, koja vreba u sjenama brežuljaka i brza poput treptaja oka. Moglo bi se ipak reći, da je pod tom teškom maskom bila ženska vitka figura, koja će uskoro postati svugdje jaka prisutnost, prema svim muškarcima.. zlokobna, zlonamjerna i proračunata.. poznajući svaki potez, svaku namjeru.. od koje će svaki muškarac ostati smrznut od svog unutarnjeg straha.
Okrene se od ulaza zgrade i krene ulicama.. hodala je čitav dan.. lutala nogama i mislima.. polako prihvaćajući sve..
Nije ni bila svjesna da je opet pred ulazom zgrade, jer već je noć se spustila..
Ulazi u stan.. sjeda na stolicu.. natoči piće i upali cigaretu.. ovaj put ju ne gasi.. povlači punim plućima i uz svoj nemir i tjeskobu, koja se polako širila prostorom, pogleda prema vrhovima okolnih planina.. čak i mjesec je bacio blijedu svjetlost.. nekako beživotnu.. usred mraka..
Uzdahne i samoj sebi progovara…
„ Više nisam tko sam! Imam tijelo, ali jesam li tijelo? Imam um, ali jesam li um? Oh Bože.. Tko sam ja što jesam?
Jesam li leptir? Ne, to nisam ja.
Jesam li pčela?, Ne to nisam ja.
Jesam li drvo? Ne to nisam ja.
Ja sam Ja!
Imam oči koje će ovo dijete gledati. Imam udove kojima ću ga nositi i hraniti. Imam srce i dušu kojom ću ga neizmjerno i bezuvjetno voljeti. Ne moram biti ničija žena da bih bila majka.. „
Uhvati se rukom za stomak i pomiluje..
Ugasi cigaretu i samo šapne plodu u sebi… „Ti si moj identitet, moja holistička energija, ti si ja i ja sam ti.. ne ono što sam mislila da jesam.. ja znam tko sam. Ja sam tvoja majka dok god mi tijelo ne bude vezano za zemlju.

Milan Mihael Janković (09.12.2018)

 

 

 

 

6 komentara za "Jedna priča ljubavi i razočaranja…"

  1. Milan Janković
    24/07/2022 at 12:18 am Permalink

    Ovo sam napisao za jednu ženu koja mi se obratila i povjerila neke svoje boli, te zamolila da napišem priču i objavim ju na svojoj stranici koju sam tada imao. Trebao sam napisati tako da će samo taj muškarac, koji je također pratio stranicu, se pronaći u nekim riječima, a sve drugo da bude izmišljeno.
    Nikad tu ženu nisam upoznao niti ikad više se čuo poslije toga, nadam se da su donjeli ispravne odluke…

  2. Marija
    24/07/2022 at 8:02 am Permalink

    Priča je životna, a vjerujem da se u stvarnosti ponavlja u tisućama obrazaca. Napisana je jednostavno i dobro.

  3. Milan Janković
    24/07/2022 at 8:40 am Permalink

    Hvala Marija, kako je netko rekao, sve su ljubavi iste samo su tuge drugačije.

    S obzirom da su obićni smrtnici, morao sam što jednostavnije napisati.

    Lp

  4. Mihaela
    24/07/2022 at 2:04 pm Permalink

    Slažem se. Jednostavno i dobro!

  5. Suzana Marić
    24/07/2022 at 8:07 pm Permalink

    Potpisujem Marijine i Mihine komentare, Milane.

  6. Milan Janković
    25/07/2022 at 1:56 pm Permalink

    Mihaela, Suzana… Hvala vam na osvrtima.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.