Jedna suza…

……………………………………………………..

……..ležala je u krevetu sa onim pustim cjevčicama na sebi. Tada mi se učinila još manja, nekako krhkija.
Nije bila pri svijesti; aparati su radili za nju. Doktor mi je na ulasku počeo priču o tome kako je neće moći dugo
držati na aparatima, da su ozljede preteške, i slično, a ja ga uopće nisam slušao.
Samo sam išao prema njoj da je vidim, nevjerujući u to što se uopće zbiva.
A kad sam je ugledao, nisam znao što bi učinio. Ja, koji sam prolazio najveća mora i oceane, topio se bezbroj puta,
sad sam stajao bespomoćan kao malo dijete kad se izgubi od roditelja u gomili svijeta, pa samo stoji,
osvrće se oko sebe i gleda…gleda ne bi li ga netko odveo tamo gdje on treba ići….
Sjeo sam do nje na postelju i uhvatio je za ruku.
“Ej, mala, ja sam” – rekoh, a suze samo što nisu krenule.
“Sve će biti dobro, sve je u redu, ne brini se. Mia je dobro i ja sam dobro….”
Na spomen Mie, odjednom mi je stegla ruku nevjerovatnim stiskom. Ponadao sam se…
Potrajalo je to nekih pet-šest sekunda. A tada sam shvatio.
“Ne brini se za malu. Ja ću se postarati za nju” – rekoh.
Slučajno sam pogledao u njeno lice, sad još ljepše nego je ikada bilo.
Mladenačko, ženstveno, izgledala mi je predivno tada, u svoj njenoj boli.
Iz onoga zelenog oka procurila je jedna suza i ostavila jasan trag na njenom blijedom obrazu.
Poljubio sam je.
Posljednji put.
Stisak njene male ruke je popustio.

(… odlomak teksta iz Priče o Marini…)

6 komentara za "Jedna suza…"

  1. Marija
    17/09/2012 at 8:50 am Permalink

    Teški su to trenutci života kad se voljenom biću ne može pomoći. A dali bismo sve. Nije to stihija čijem se bijesu može gledati u oči, to je ono najstrašnije, tiho, a konačno, nevidljivo, a uništi sve u trenutku.
    Ne stidim se priznati suze koju je izazvao ovaj dirljiv tekst o ljudskoj bespomoćnosti. Veliki pozdrav Max!

  2. Jim Corbet
    17/09/2012 at 10:04 am Permalink

    Neću opširno komentirati jer ne znam što bih rekao a da zvući smisleno, vrlo dirljivo, pozdrav !

  3. dusko
    17/09/2012 at 10:06 am Permalink

    covjek se kroz pricu lako stavi u ulogu ovo dvoje bespomocnih ljudi….ovakve nas stvari spuste na zemlju slomljenih krila, medj bozije dlanove….

  4. ENEDIEL
    17/09/2012 at 3:07 pm Permalink

    prošla sam sličnu situaciju,i upravo taj osjećaj bespomoćnosti je grozan, shvatiš kako si mali pod kapom nebeskom.pozdrav

  5. Kristian Svalina
    17/09/2012 at 5:35 pm Permalink

    Prosao sam to. Zivi uzas. Ali u tvome tekstu zarobljena je vječnost i uspomena.
    LP

  6. marissa
    18/09/2012 at 4:46 am Permalink

    Duboko si me dirnuo.
    I ne mogu ništa bolje reći , sve si rekao.
    Takva bol ne stane u stihove, prozom si izlio trenutak gubitka.
    Podrav!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.