Htjela bih jednom biti dio nekog cijelog,
pa makar i sam zaborav to bio,
samo da je potpun, taman i vječan,
nekog zaborava nenapuklog, savršenog.
Mogla bih biti i dio onog svijeta gluhonijemog,
onog što i dalje korača i kad ga netko zove,
bila bih radost u toj vječno nijemoj noći,
jer sam dio jednog cijelog, neoskrnavljenog …
Marija
Suzana Marić
Tonka
14/06/2020 at 6:00 am Permalink
Sjajno poimanje slobode ,pozdrav
14/06/2020 at 8:15 am Permalink
Onda bismo bili neovisni, savršeni.
Čudesna, zagonetna, ali i neiscrpna je ljudska čežnja. Možda nas nesloboda ograničava na žudnju za spoznavanje…koje je ovdje kroz pjesmu maestralno izrečeno.
Jadranka, zadivljen sam. Od mene sve pohvale i lijep pozdrav🌺🌺
14/06/2020 at 9:29 am Permalink
Čežnja je možda najsnažniji ljudski osjećaj. Kao u onoj Krležinoj pjesmi!