Jednom si me rukom dizala u raj,
drugom spuštala u pakao;
išao sam iz krajnosti u krajnost,
novi si početak pretvarala u kraj,
trenucima sreće određivala si trajnost.
Smiješkom si mi smiješak vraćala na lice,
odbijanjem svakim privlačila me više
živio sam život lutalice
tražeć` staze koje mi te skriše.
Zaborav tvoj mač je usred srca
podijelio ga zauvijek na dvoje
jedan dio još za tebe kuca
vrijeme nikako da učini svoje.
I kad krene lijes sa tijelom mi u tami
na škripavim kolima što se sporo kreću
ti ni tada nećeš stojati po strani
kad svi odu da zapališ mi svijeću.
Do tada ja voljet ću za tebe
u nadanju polazit će dani,
svi tražimo jedan dio sebe
jednom, kad ostanemo sami…
Suzana Marić
11/06/2012 at 6:44 pm Permalink
Sani, nema te, a onda bljesneš. Ovu si pjesmu pisao po mom guštu. Čita se u jednom dahu, smjenjuju se snažni, a opušteni stihovi. Zadnje dvije strofe svojom snažnom slikom izazivaju navalu osjećaja. A da volim tvoju rimu, to ti ne moram više naglašavati. Veliki pozdrav 🙂
11/06/2012 at 6:53 pm Permalink
Jako lijepo.
Blažena nada
“Jednom, kad ostanemo sami”
Pozdrav!
11/06/2012 at 7:09 pm Permalink
Nema te Sani, pa se javis jako dobrom pesmom. Lep pozdrav 🙂
11/06/2012 at 9:17 pm Permalink
Bravo Sani, odlična pjesma, u rangu je s onom koju ti često spominjem da mi je jedna od najljepših – Ruža u grobu – odlično napisano,sjajna rima, pozdrav pajdo !
11/06/2012 at 9:32 pm Permalink
Dobra pjesma!
pozdrav!
Safeta
11/06/2012 at 9:50 pm Permalink
Bravo!!! Malo mi je čudna riječ ”stojati”, nekako mi više paše riječ ”stajati”. Ali to je samo moje mišljenje. Pozdrav!