Jednom…sad već nekada

Izgužvala se stvarnost u koverti bez biljega,

uvukla u treptaj oka,

zagazila duboko u pijesak strepnje.

Nije bilo dovoljno htijenja za

razgrtanje jeseni u očima.

Zalutale su čežnje u krive riječi

tražeći razloge za imati i neimati.

U oblutku tražim more,vjetrove,

rezbarim ime na leđa vremena.

Ne budim se noću

jer, ni ne spavam baš,

barem ne dok je Mjesec pun,

i sam.

Pod zvijezdama,

u nekom istrgnutom koloritu sjećanja

susrećem jedno kišno popodne,

kada zapetljala se jedna ljubav

među tebe i mene,

onako ispucana od bujanja u

tuđim srcima,

isprekidana svim onim

što nije smisao,

što nije bijela plahta ispod

nas dvoje

ili davno izgorena svijeća

kad zaspali smo iza zastora grada.

Jednom…

sad već nekada.

12 komentara za "Jednom…sad već nekada"

  1. Marija
    05/02/2013 at 10:35 pm Permalink

    Lijepa, intimna pjesma blage sjete i s naznakom prošlog. Ipak, to prošlo još traje jer;
    Ne budim se noću
    jer, ni ne spavam baš,
    barem ne dok je Mjesec pun,
    i sam.
    Fino si prenjela osjećaj samoće na motiv Mjeseca. Lijep pozdrav Vilo 🙂

  2. songfordead
    05/02/2013 at 10:42 pm Permalink

    Negdje u svemirskoj prašini
    Kotrlja se lopta stvarnosti
    Mogu li sam sebi reći; pogriješio sam
    Postao patnik, sam sam odabirao
    Ideale budućnosti

    Kao umorni kompas pazim na evoluciju straha
    Nestvarno kradem sebe od dušnog dana
    Vjetrovi na promenadi ljeta su se smirili
    Gospod prolaznik čudno me gleda

    Pjesnikom zovu prolazne avijatičare
    Ipak pod pjesmom, njenog daha
    Refleksija razgovora je istaknuta

    Previše sam ohol prema svijetu
    Ne mogu reći; Tišino vrati se
    Jedva sam već jednom pobjegao od nje

    Pisma su mi bila jedini izlaz kroz zidove prošlosti
    Alkoholni delirij, gubitak propasti
    Stisnut na zelenom polju
    Miješao sam ga sa plavim

    Razapni bijele plahte, neka te nose
    Kroz gorčinu glazbenih rapsodija
    Rasplamsaj žar na dnu bubnja
    Ne govori ništa; Ja sam tek bljesak u ogledalu

  3. newenka
    06/02/2013 at 6:25 am Permalink

    Naslov me odmah privukao…a tek pjesma…:)
    Pozdrav Vili vilastoj 🙂

  4. Mile Lisica
    06/02/2013 at 7:53 am Permalink

    jedna od deset najboljih koje sam pročitao na ovom portalu…svaka čast…lep pozdrav… 😉

  5. El janid
    06/02/2013 at 12:19 pm Permalink

    Predivna pjesma

    Zalutale su čežnje u krive riječi

    tražeći razloge za imati i nemati.

    Pozdrav.

  6. boba grljusic
    06/02/2013 at 12:20 pm Permalink

    “Nije bilo dovoljno htijenja za

    razgrtanje jeseni u očima.”
    izdvajam!
    pozdrav Vili

  7. sumiko
    06/02/2013 at 12:23 pm Permalink

    Zalutale su čežnje u krive riječi

    tražeći razloge za imati i neimati.

    U oblutku tražim more,vjetrove,

    rezbarim ime na leđa vremena.
    pozdrav

  8. mirko1
    06/02/2013 at 1:40 pm Permalink

    Nije bilo dovoljno htijenja za
    razgrtanje jeseni u očima.
    Zalutale su čežnje u krive riječi
    tražeći razloge za imati i neimati.

    Neki minuli trenuci… odneseni vremenom. Tek u pjesmi ponovno niču, cvjetaju, ožive – samo kao uspomene nad kojima se iz nove (naknadne) perspektive pokušava drukčije razmišljati… ali violina punog mjeseca ponovno i brzo pali davno izgorjelu svijeću…
    i sve je
    čini se da sve je
    kao nekad

    Veliki pozdrav, pjesnikinji koja zna zadržati čitatelja.

  9. Kristian Svalina
    06/02/2013 at 3:05 pm Permalink

    Jedna predivna ljubavna pjesma sa notama tuge, sa trenutkom slabosti. Sjecanje na neko predivno vrijeme i ljubav koja jos postoji i traje….
    Maestralno.
    Prekrasno.
    DIvno.
    LP

  10. marissa
    06/02/2013 at 3:25 pm Permalink

    Lijepo, baš vilinski,
    pozdrav Vilo!

  11. mirko1
    07/02/2013 at 7:53 pm Permalink

    Vila nas iznenadi, obraduje, a onda – NESTANE.

  12. mirko1
    14/02/2013 at 9:30 pm Permalink

    SRETNO TI VALENTINOVO, VILO !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.