U svanulom jutru
zaplićeš se o strune
tek probuđene želje
ono što izvire – s usana teče
k’o mlijeko
izdojeno plačem
k’o šapat
glasom izlomljen
k’o riječ
srcem izmoljena
k’o med
iz cvijeta izvađen –
na rubovima livada
bosih stopala
dodiruješ njegove misli
pleteš tratinčice u vijence
dječjim prstima
U snovima zarobljen
skuplja suze dok
kiša pada,
zalijevajući cvijeće
rojeve ugaslih zvijezda
iznad grada,
još zvuk
vodopada izvire iz mraka
jezero gorsko od tuge odvaja
raspleti nit utkanu u moje oko
jer si svjetlo
jer si nebo
koje mi bez riječi priča
Tatjana Tadić 2016
katarinab
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
07/12/2016 at 5:51 pm Permalink
Lijepo napisano,poezija u svakom stihu,pozdrav i 🙂
Ivice pjesniče zahvaljujem se na lijepim riječima 🙂
07/12/2016 at 5:52 pm Permalink
Proizašla iz dubina pjesničkih skrivenih nevidnih svjetova. Preplavi duhovnost, preplavi me divljenje . Kako birane metafore, sklad, fluid čiste ljubavi i čistog svijeta. Predivno.
Šaljem ti toli zagrljaj draga Tatyana 🙂
Marissa draga, divim se tvojoj moći prepoznavanja, tvojih osjećajnih niti, uranjanja u misli i interpretaciju pjesme koju uvijek dušom proživiš!
Poeteso mila hvala ti 🙂
07/12/2016 at 6:38 pm Permalink
Ko šapat
Ko riječ
Ko med
Prekrasno spleteni stihovi:)
Marija hvala ti 🙂 Tvoj rođendan nas je podigao na više vibracijske razine, a onda se stihovi pletu sami 🙂 Tople pozdrave ti šaljem 🙂
08/12/2016 at 10:45 am Permalink
prelijepi tanani stihovi
pozz
Nevenka, hvala što si navratila s lijepim riječima 🙂
Pozdrave ti šaljem!
08/12/2016 at 11:05 am Permalink
Ivice, Marissa, Marija, Nevenka hvala vam što ste zastali i lijepim riječima obogatili pjesmu i dušu 🙂 Zahvalila sam se unutar komentara 🙂
Ugodan i lijep dan želim svim Očaranima!