U zraku se osjećao nemir
ove  jeseni u sutonu,
s neba su kapale tajanstvene sjene
na kamene ploče uskih ulica staroga grada…

 Sa malenog trga širio se miris cvijeća,
otvarala nosnice stvarajući sliku,
romantičnih čežnji ljubavnih…
Duši zanesenog pjesnika,
bajkovit miris stvara iluziju;
iz niotkuda stvori se djevojka nježna,
šareno cvijeće krasi njene grudi,
u haljini satkanoj boje modrog mora,
stidno skrila osmjeh mirisnim cvijećem,
krilima leptira nestala u kući kamenoj…
Zanesen ljepotom djevojke viđene,
poželim joj pokloniti ruže listopadne,
samo su tragovi za njom ostali,
prašina mirisna na kamenom pločniku…
Čekale su dugo ruže u mojoj mašti,
davnih proljeća moje mladosti,
opio me miris nezemaljskog daha,
širila se poput bršljana u mojim snovima…
Čeznuo sam za  njenim tragovima,
nestala je u bijeloj magli haljina modra,
bilo je to rađanje moje mladenačke ljubavi…
Tišina sutona smirila je moju dušu,
u zraku sam osjećao slanost mojih snova,
dok sam koračao obalom noć je grlila nebo…
Žuta svjetla uličnih lampiona,
i miris cvijeća koji se zrakom širio,
vratilo me u ljepotu sna, u djetinjstvo,
u mladost, u svijet nestvarne boje dugine…
Sad znam da je taj san bio stvaran,
našao sam tu djevojka mojih snova
u sutonu jednog zalaska sunca,
mnoge godine ljubim je strasno,
ona je sad žena moja ljubljena,
čeka me u našoj kući voljenoj…