JEZIK KOJIM GOVORIMO

 

Zaboravih ulicu što se lijeno uvija
i gubi na uglu, što je iza njega,
možda strast slijepaca ,
koji se nikad nisu prepoznali.

Zaboravih mirisnu bašču punu cvijeća
u mrtvom snu, mi jedno uz drugo,
i tvoj dubok dah na mome vratu,
zaboravih u tom snu sva ljeta i proljeća.

Zaboravih kako da probudim se,
a strašno sam mrtva bila,
tad progovorih – moj dragi –
jezikom kojim oboje govorimo.

(2017)

7 komentara za "JEZIK KOJIM GOVORIMO"

  1. Marija
    Marija
    30/06/2020 at 6:27 am Permalink

    Pjesmu o jeziku shvaćam dvoznačno. Jezik ljubavi i jezik materinji. Jedan i drugi znače iskonsko i nezamjenjivo!

  2. Jadranka Ivanovic-Bolog
    30/06/2020 at 6:53 am Permalink

    Hvala najljepsa Marija . E. From raspravlja o jeziku kao viseznacnom i kaze otprilike rijec ljubav na primjer ima vise znacenja – kad je kazemo djetetu , majci, ocu , nekom tko nam nije u rodu ili ljubav iskazana samom Bogu …Sve posmatrano i kroz prizmu vremena svoje znacenje ili pojacava ili gubi do simbolicnosti, postaje nerealno. Bilo bi i previse o tome ovdje za pisati, reci cu samo da je nama ovdje u inozemstvu materinski jezik jako dragocjen , a u kontekstu moje pjesme jezik je smjesten bas u zagrljaj muskarca i zene, najiskonskije ljubavi koja znaci i postojanje.

  3. Marija
    Marija
    30/06/2020 at 11:56 am Permalink

    Sjećam se da sam u mladosti često razmišljala što bi za mene značilo da moram komunicirati samo na stranom jeziku, da na njemu moram izraziti osjećaj, ljubav, radost, ljutnju… Već sam tada osjećala da bih bila jako zakinuta, čak i kada bih taj jezik govorila perfektno. Jer čovjek je jezik. Sve ono u njemu, ono duhovno, oblikuje svaki glas, intonacija, višeznačnost, kalambur… Izgubiti jezik znači izgubiti onaj duhovni, intiman dio sebe. 🙂

  4. Jadranka Ivanovic-Bolog
    30/06/2020 at 1:50 pm Permalink

    Da upravo tako Marija. Zato se “spasavam” pisanjem poezije , jer ona je najosobniji, najemocionalniji dio svakog misleceg i govoreceg u nama.

  5. Marija
    Marija
    30/06/2020 at 3:39 pm Permalink

    Moram se prisjetiti onih naših pjesnika koji su pisali o jeziku u vremenima kada je on bio snažno ugrožen, kada su neki “jezikoslovci” pisali da je siromašan, da se njime ne mogu izreći ona tanana ljudska osjećanja. Onda su, posebno naši romantičari, svojim pjesmama pokazali koliko je neiscrpno naše jezično blago, koliko je bogata njegova sinonimija.

  6. Mihaela
    Mihaela
    30/06/2020 at 3:45 pm Permalink

    Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
    Šumi, grmi, tutnji, huči –
    To je jezik roda moga!

    Koliko se hvale puci
    Svaki svojim tobož slavnim,
    Kad ih s njime divnim sravnim,
    To su meni mrtvi zvuci;
    Nijesu srcu sladost medna,
    Nit su duhu krilna sila,
    Nit bukte kroz sva bila,
    Ko što njegva riječca jedna!

    Petar Preradović!
    Hvala Jadranki što je pjesmom načela ovu temu:)

  7. Krebs
    30/06/2020 at 4:01 pm Permalink

    Podsjeti me na Nazorovu – i cvrci , cvrci cvrcak..i PreradovicevU , sta MihaEla spomenu..
    Na svu zalost , nasega jezika i naroda koji dolazi u Njemacku ( intelektualci takodjer ) , pocinju uciti Njemacki , pa da se neosjeti da su kratko tu , pocinju mijesati mijesaju nas i Njemacki jezik , smatram da je to najveca opasnost za Hrvatski cisti jezik..
    Da ne pominjem da im djeca , kao spuzve sve upijaju..i onda na kraju ce ta djeca , kad odrastu zaboraviti nas izvorni jezik..
    Smatram da je to stalno nastojanje sacuvati – jezik odlicno , ali kako ga ocuvati!?

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.