“Jezik osuđenikov govori, ali je nemoćan … “

Još jedan odličan tekst “JEZIK OSUĐENIKOV GOVORI, ALI JE NEMOĆAN” . . . iz knjige koju je napisala DANA ŠKRBA – MOLJAC U SVILI:

“Damnati lingua vocem habet vim non habet

Jezik osuđenikov govori, ali je nemoćan

“Mnoge sate pokušat ću se osloboditi sna koji napada bjesomučno, iz noći u noć zato što je zbilja okrutna istina koja svrdla lubanju nalik brojalici napitih svodnika i senilnih kurvi posjedalih niz zidić ulice.

„U se, na se, proda se.“, kojeg god posla se pošten svijet prihvati, nakon te ulice, tih šest riječi nadolazi, presijeca misao.

Zašto nisam odmah rekao svoj san, prosto ga ogolio?

Nosim u svom postanku, ispod kože, užasnije i opakije stvari od svega što mogu tek tako reći.

Polako ćemo sići do pojila gdje se napajaju tamne utvare.

Spalio sam čovjeka koji bijah prije, dok su mi u groznici skidali četrdeset noći vrućicu tijela neizgoreno jedino mi bi srce, ono je povjerovalo sumnji:
“Otrovana srca odoljevaju vatri“.

Lucije me zovu, nosim u sebi stotine praskavih fitilja, vatromete bjeline, ne plašim se jalovosti čovječjeg duha, spoznao sam sve što pokreće njihovu krutu uspaljenu maštu.

Znam za šepanja do blaga pod roćačkim škrinjama, primao sam u ruke u bogatim naborima porubljene svile sakrivenu ugušenu novorođenčad.

Zbog čega?
Često se pitah, ja sam onaj ko sam.

Ne govorim u zagonetkama, upravo vam otkrivam vašu nutrinu.

Smijemo li se spustiti dolje?

Tristanu osuđenom da umre Izolda je nešto poput nikad isporučena pisma pomilovanja, ali on zna da bilo je otposlano.

Moje odrastanje, gledajući unazad, sirovo je, razotkrivajuće.

U početku bijaše istina i samo istina.

Bol.

Niti jedan tepih nije pokrivao daske brodskog poda, nigdje bešike, ljuljačke.

Miris smole istisle četkom iz ribanih daski punio je nosnice.

Kuća nije bila naša, bila je Božja, očeva, moja. Tada ne još, ali jednom moja.
Uspavanke znam i danas:

“Izbavi me, Gospode,
od zla čovjeka,
od čovjeka nasilja očuvaj me,
od onih koji smišljaju zlo u srcu
i svaki dan kavge zameću.

Očuvaj me, Gospode,
od ruku grešnika,
od čovjeka nasilja sačuvaj me,
od onih zbog kojih
posrnu moji koraci.“

Onda dođe mir, utihne kuća, čujem sitne brze korake kao prstima da kucneš solmizaciju o stol.

Nad mojom glavom pleše anđeo, brzim pokretima majka razvraća haljine, oslobađa sprege, miluje mi lice, natapa žedne usne mlijekom vrelim poput ljetnog pljuska, komadićem kože osjetim ljepljivu ljubav koju isijava još sapunjava.

Miris pamtim, kosu koja jede veliku fresku na zidu, nakon toga ništavilo.

Osjećam promjenu, okrenem glavu, on… muškarac, otac, kuća postaje puna vjetra, majka povlači košulju gore, ljubi mi čelo, blagoslov izgovara kao kajanje.

Pod mekan pokrivač skuplja me klupko svoga grijeha.

Zadnje što vidjeh, on joj rukama skuplja kosu, spušta usne na međuvlasišta i leđa… i mene više nema.”

DANA ŠKRBA “MOLJAC U SVILI”

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

Nema komentara za "“Jezik osuđenikov govori, ali je nemoćan … “"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.