Jučer i danas…

Usamljeni pjesnik, to sam ti ja. Ili barem volim da mislim da jesam. Sanjar koji se nada da će baš sljedeći stih biti onaj koji će utišati glasove koje slušam bezbroj godina.
Tražio sam stih izliječenja gdje god sam umio dok sam gutao tuđe demone i krio ih u sebi jer šta sam drugo smio i mogao?
Nisam smio da vrištim jer kako da smetam druge i otkad “djeca” mogu voditi borbe krvave unutrašnje duge? Nisam znao da plačem jer se muškarcu suze ne nude.
I vrijeme je teklo, nizale se godine, ponekad svijetla tačkica al’ većinom duboki ožiljci što ruše crne domine.
Osmijeh mi je postao štit a smijeh moje oružje, jer dok se ti njima smiješ ne mogu da ti naude.
Šaptanja su postajala glasnija a teme krvavije jer ko sam ja da budem sretan, ‘alo bolan šta ti je?
Ti, manji od makovog zrna, idi bolan ubij se! I zato od 16-te više ne marim za godine.
Ajde? Teturaj se kroz život, ti kukavice od leša, traži srodne duše da patnja bude veća.
Pčelin žaok srce mi probode i proda otrov kao ljubav, o kako je samo te gorke plodove svaki moj gutao udah. Kao da hiljadu godina pilo mi dušu drvo što rađalo je čemer i jad. I tek kada sam osjetio u srcu sušu shvatio sam da sam u glavi jadan i sam.
Al’ prije no diže ruku na sebe i izbrisa mutna sjećanja tuđa od sitnoga nebitnoga maloga mene, dođe i spasi me moj maleni medvjed.
Reci mi. Kako si vidjela?
Osušeno sjeme među komadima polomljenog leda kupanog gorčinom tuđih duša?
Kaži mi. Kako si smjela?
Nasloniti svoje nježne mekane usne na krvave rane od bičeva nastale tuđom rukom.
Slaži me. Zašto si?
Baš na taj ledeni kamen iz koga su prodirale smrznute oštrice tuge, naslonila svoje mekane grudi i sa smiješkom grlila ga nježno kroz te noći divne neizmjerno duge.
Želio sam da te volim a nisam znao kako, gurao sam te od sebe al’ držala si se jako.
Ne znam. Nit’ mislim da ću ikada znati.
Barem sam tako živio dok me nisi slučajno povela na put, od kojeg sam bježao od svijeta zbog nepravde ljut.
Ti ne znaš dovoljno.
O’ te prekrasne riječi. Nekog drugog bi to možda čak moglo da spriječi, a meni biše melem koji me i dalje liječi.
Da prkosim krenu da čitam i učim da bi mogao da se dalje kažnjavam i mučim.
Al’ pronađe mir smisao i svrhu, kod Njega Uzvišenog ,iznad svega što je na vrhu.
Poslao mi je tebe da me dunjalukom vodiš i pored svega da mi i kćerkicu rodiš.
Moju saputnicu nježnu čestitu i vrijednu.
O koliko te puta zbog sebe gledah bijednu.
Kao kapi rose sa latice ruže tvoje preteške suze padoše za mene i ne mogu ti opisat ni riječima ni slikom, bol i led koji je tada tekao kroz vene.
I duša me boli dok izgovaram riječi, za svaku suzu što si zbog mene lila, nadam se da On će, Nepojmljiv i Jedan, tebi ružo moja, uvehla, slatka, o’ tako stvarna da podari vječni Džennet i sve što si htjela.

 

Jedan komentar za "Jučer i danas…"

  1. julija
    julija
    03/05/2021 at 6:37 am Permalink

    Vrlo intimno, a ipak se mnoge sudbine mogu ovdje naći.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.