Kada grijeh i duša više ne mogu biti zajedno

 

Jačao sam nekada od tvojih
toplih i nježnih dodira,
zamršenih i pletenih
preko mojih,
sasvim delikatnim izgledima
da ćemo podnijeti sinonim
dušom u duši oblikovan,
iako
ljubav nam je, poput labirinta,
bila u jedinstvenoj percepciji
i tako elegantno rijetka
od božanstvenih zagrljaja,
kao valovi tekući
izlijevanih iz staza galaksija.

Zaustavi moj dah uznemireni
i daj da udahnem te u istini,
u drhtavim mojim monolitima
utisnutih na ovim stranicama,
u somnolentnoj mi ravnoteži.
Ovdje, gdje očekivao sam povratak
gdje htjedoh da budemo upleteni
u našu vlastitu arhaičnu toplinu.
Ovdje sam živio svaki trenutak,
ljubeći izgubljene nježnosti,
dodirujući ti suptilnu tišinu.

Zatrpavam svoje uzdahe
znajući da izvan si
mog neshvatljivog bića,
zazivajući i dalje sjećanje
na kretanje prstima
po tvojoj alabastrenoj koži,
ljubeći beskonačno svako joj područje.

Ako ranjiv bio sam, ranjiv bio sam u tebi,
u tvojoj krvi preživjelih toplina,
gdje bespomoćno sam volio biti
s našim rezonantnim dahom isprepleteni,
gdje postali smo neprimjetna plima
u našim zadrhtalim tijelima,
u našim dubokim osjećajima.

I voljela si, te vezane mi osjećaje
Izložene ispod sirovih mi rebara,
gdje širom otvoreno srce
kucalo je za tvoje svilene usne,
čežnjom da ponovo se utisnu u moje
čineći mi duši novo ekshumiranje.

Neumoljivo moji snovi su pomaknuti,
šetajući koaksijalnim vibracijama
preko tvojih ružnih riječi i izdajama,
u zaslijepljenim valovima,
dok kretali smo ritmom prema zori
budućim pulsirajućim olujama,
osuđujući ljubav što tek se rodi.

Poput Ichora, krv svira u mojim venama,
šibajući sva kraljevstva
u suhim mi dlanovima,
al’ dati ću svaki svoj stih
za toplinu tvoje predivne enigme
što polako je tkala
transcendentalne šutnje,
prelijevajući se preko kostiju mi izmučenih,
a koljenima tlu suspendiranih.

I pamtit ću te u čahuri svojoj,
iako su ožiljci još svježi po njoj,
jer od svilenih je izdanaka,
poput prekrasnih zviježđa stvorena.
Jer u vremenu bili smo prisutni,
odsjajem blijedog nam pepela
i naših dječjih čežnji u rapsodiji
snova, da bijela boja je bijela,
da milozvučna duša
nikada ozljede ne osjeti
od žalosti neutješnog srca,
jer mogli smo zaspati u nevinosti
iskrenog zagrljaja.

I dok prostireš me svojim poljima
sramotno i introspektivno
suptilnim dodirima tuđinca,
ne shvaćajući, kolika
je u mojoj duši ljubav,
želiš prekriti svojim sjajem
svih osvijetljenih mi zvijezda,
što ukrašuju zajedničko noćno nebo
toplinom svoje jantarske svjetlosti,
udružuješ s nepoznatim svoju istinu
i za njegovu prisnost izdaješ moju.
I sve mogu oprostiti…
ali to ne opraštam nikomu.

Da, evo pijem absint iz svojih očiju,
oduševljen tvojim smaragdnim svjetlom,
u pretjerano opljačkanim porama
svih mojih čežnji za tobom.
Tvoj šaputavi splet samilosti
počivat će na sjeni od moje duše
i u svakom mi dahu bit će tvoje riječi
izrečene da stvore boli mojoj duši,
lomeći sve niti od preostalih niti
vezujućih između života i smrti
ali samo onih, prepune slabosti.

Znaj, voljet ću te svojom tišinom
i skromnošću zraka koji dišem,
potaknut siluetama i vizijom
jednog sna dosanjanog obećanjem
našim ezoteričnim „MI“,
jer vjerujem sigurnošću postojanja
sunca i mjeseca,
da smo ispreplitani, razvijani i
vječno ušiveni,
u mozaiku naših vremena.

U plivajućim eonima i mi smo dahom
kušani na panjevima žalosti,
zajedno ležeći u snu besmrtnom
i njegovih prvobitnih nijansi.
Primaknuli smo baršunastom
se krilnom zagrljaju,
slušajući suptilno melodiju
duše, preko ledenih vjetrova
ljeskajući u svojim nježnim snovima.

Tvoja Mizantropska ljepota
milosrdno me je milovala,
tada, kad si me usnama utoplila,
otkrivajući se kao božanstvena misterija
nježno uranjajući nas zajedničkim snovima.
Znaj da tkani smo u ljubavi
Ispod mesa i kosti
otpuštajući prazninu praznine
iz naših usamljenih duša,
tada, kad oči nam postaše crvene
od tamnocrvenog mjeseca,
ukrašenog zvjezdastom svjetlošću
otkivajući svih tjelesnih oluja
u prvom susreta sjajnih očiju.

Ne brini za spaljivanje
ovih mojih raskoši
Vermilionskih zračenja što struje
mojim slomljenim venama,
jer ljubav moja trnjem se ne troši,
već čežnjom od iskrenih uzdaha
u bezvremenskim poljupcima
gdje zauvijek bit će zarobljeni
njihovoj božanstvenosti
naših amarantinskih noći.

Zavjesa moje duše
podiže se u beskonačnoj tišini,
rezonirajući s mirnoćom budućih mi noći,
jer buditi ćeš se kao dijete
skriveno u svojoj katakombi
disekcijom mojega srca.
Ali postojat ću uvijek
u šaputanju vjetra
tvojim plitkim sferama,
gdje razbijene snovite boje,
predaju se sumornom zaboravu,
krsteći njime i našu prisutnost
za konačno zaustavljanje
svih mi misli šašavog uma
i sanjivosti srca i duše,
gaseći svaki njihov žarni dah
u Eklipsirajuće tvoje istine.

A sjećanje obložit ću
bogatstvom tvog nježnog bića,
noseći mu suštinu kao svoju,
poput umjetničkog djela
u svoj cjelini naše intimnosti,
kompletno i lijepo oblikovanu
mojim arhaičnim rukama u nježnosti,
što počivat’ će u stihovima
mojih ne dosanjanih snova,
ali u kojima grijeh i duša
više nikada neće biti
u zagrljaju.

2 komentara za "Kada grijeh i duša više ne mogu biti zajedno"

  1. julija
    04/11/2022 at 5:52 am Permalink

    Ljubavna elegija nedosanjanih snova!

  2. katarinab
    05/11/2022 at 7:47 pm Permalink

    Tužno i uzvišeno.
    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.