Mrzim njen iskren osmijeh,
mrzim dva prednja zuba
kad joj preko usne prijeđu.
Mrzim je kad spava,
spokojnu joj vjeđu.
Mrzim onu večer
kad je na snijegu pala.
Mrzim promatrati
njena mala stopala.
Mrzim slušati njen glas
kada zove moje ime.
Mrzim njene duge prste,
mrzim gledat je u zoru
kad joj zazelene oči.
Povrh svega mrzim
voljet u samoći.
Aljoša
Lav
Marija
22/07/2012 at 6:00 am Permalink
A što ne mrziš???
22/07/2012 at 7:22 am Permalink
Mrzim sto je nema!!
Ljubav je cudo 🙂
Pozdrav Morphi 🙂
22/07/2012 at 7:52 am Permalink
Super baš….
LP
22/07/2012 at 12:44 pm Permalink
Čitam ju već drugi dan i da, legao mi je taj dobro poznati osjećaj kada mrzimo ljubav, kada nas je povrijedila, znamo da je imamo, ali nas boli i želimo joj patnju. Njezina patnja postaje nova hrana za našu ljubav. Zgrozit će se netko čije je srce ispunjeno samo dobrotom jer ne može razumjeti koliko je ljubav ponekad destruktivna, razbijački raspoložena, a dovoljno ju je samo pogladiti da opet postane krotka. Jako dobro oslikano. Veliki pozdrav Morph. 🙂
22/07/2012 at 1:39 pm Permalink
Nečim te opasno povrijedila 🙂 Ali bit će ta je ta tvoja mržnja prolazna.
Pozdrav!