Kako ne razumiješ da je moje prezime samo pandan imenu; i obrnuto

Lijep pozdrav. Ajme, pogreška. No… Ukratko! Riječ je o profesionalnoj deformaciji. Zapravo, poluprofesionalnoj. Da, poluprofesionalnoj, tako bih to najbolje definirao. Naime, tako treba započeti svako obraćanje gospodi profesorima i gospođama profesoricama na fakultetu kad god im se obraćamo pismenim putem. A to nije sada slučaj, zar ne? Dakle, ispočetka.


Pozdrav. Moje ime je Kolega. Ne znam jesam li spomenut do sad? Inače sam iz mjesta koje se nalazi u jednom širem području zemljopisne, političke i povijesne izdvojenosti, a za koju su još dovoljno nedavno Rusi rekli kako bi njome bili u stanju hraniti čitavu svoju zemlju, a odemo li malo istočnije, zapravo odmah do, u toj kombinaciji pak kažu da je moguće nahraniti čitavu Europu. Ja to mjesto zapravo smatram svojim obitavalištem. Studirao sam sa Stihoklepcem malo centralnije. Mi smo dobri prijatelji. Ne znam kaže li on to za mene, ali ja njega smatram veoma bliskim. Znate, Stihoklepac bi obožavao kad bih ja konačno otišao kući. Jer je znao da ću se vratiti. A ne vraćam se praznih ruku, nikada. Uvijek donesem domaće rakije, pretežito od šljiva. Miješali smo je katkad s medom i nama je bila ukusna, drugi je i ne podnose baš. Rekoh, nama je ukusna. Sa Stihoklepcem sam sasvim slučajno postao veoma dobar drug. Mislim da se prekretnica dogodila na moj rođendan. Tad smo do ranih jutarnjih sati, točnije bilo je sedam kad sam stigao u svoje privremeno obitavalište nazvano po ocu domovine, sjedili na velikim komadima hladnog kamenja uz rijeku. Svak je imao svoju bocu koju smo posljednjim naporima natezali ususret Amonu. Stihoklepac bi me u ovom trenutku, uvjeren sam, zaustavio i prepravio ovog Amona u Atona. Tu se ne slažemo. On preferira Atona, ja Amona. Voli ići suprotnim tokom. Aton je kao takav postojao svega desetljeće. To je samo zato jer mu je Amenofis IV. omiljeni faraon, a samo zato jer je njega jedinog zapamtio još u osnovnoj školi i jer je u nekim podacima u to vrijeme nabasao na njega. Tad je bio veoma mlad i urezalo mu se u pamćenje. A i poštuje njegovu ambiciju. Znate, i Ekhnaton je išao u suprotnom toku. Bio je reformator kad se ta riječ još nije niti poznavala, kulturni i vjerski revolucionar. Usred najsjanijeg doba u Egiptu, vremenu Novog kraljevstva, on je uveo monoteizam. Buntovan, tako sve djeluje, i zato mu se Stihoklepac klanja. Bez obzira što je i Stihoklepac svjestan činjenice da je taj, četvrti po redu, Amenhotep patio od kraniostoze pa je dobro vidio samo po jarkom suncu. Otuda i divljenje spram istog. Naravno kako je ostalo samo politička spletka. Tu i dolazimo do Amona, vrhovnog boga i boga sunca, jasno. Vrhovan bog, religija, svećenstvo, moć. Eh, Stihoklepac unatoč tome ne prihvaća ono očito. No, zbog toga mu se i divim ponekad. Premda mnogo zna pretjerivati. A posebno kada pije. Tako se mi zbližismo te večeri i posebno toga jutra. Odveo me do Broda, gdje je znao provoditi kasne noćne i rane jutarnje sate, baš kao i tada. Veoma prikladno, učinilo mi se. Svejedno smo sjeli pred Brod, na hladno kamenje, prekrižili noge i pričali nekoliko sati. Zanimljivo je bilo da sam konačno pronašao nekoga tko će sa svoja dva desetljeća u kostima moći progovarati o prolaznosti vremena. Stihoklepac je imao čudne poglede na život. Veoma bi često pogodio gdje treba i to mi se oduvijek sviđalo. Nisam toliko maštovit pa me to iznova iznenadi. Uvijek bi volio pričati o književnosti. Povezivao ju je s filozofijom koju je također volio, ali nikako teorijski. Volio je misliti kako je sam svoj filozof i da tu ne bi trebalo imati previše pravila. Tko je sposoban misliti, rasuđivati i sve to uklopiti u cjelinu, zaslužuje biti filozof. No to ne može svatko, ipak je potreban talent. A talentom smatram inteligenciju. Potrebno je i znanje, koje se kasnije očituje kroz pamet. Odjeljujem ta dva pojma. Inteligencija je ono s čim se rađamo, pamet stičemo tokom život. Trenutak i marljivost. A jedno bez drugog u konačnici ne ide. Samo s jednom od te dvije komponente ispasti ćeš glup u svakom pogledu. A glupost je sama jedna. Takve je poglede na život imao Stihoklepac. Pouzdano mogu reći kako je preferirao prakticirati moć trenutka, a zapostavljati marljivost. Marljiv je uvijek bio samo koliko je trebalo. Nije on toliko niti volio književnost, koliko je volio književnike. Nije volio niti filozofiju, koliko filozofe. Znanost, recimo, nije ni primjećivao, ali je obožavao matematičare, fizičare, doktore, antropologe i sve znanstvenike. Volio je biografije, volio je život tih ljudi, volio je genije. Na taj je način i upoznavao njihova ostvarenja, a za to je oduvijek imao mnogo energije. Imali smo mnogo posla na fakultetu, a on bi redovito dolazio s nekim novim informacijama, idejama, mislima. To me ponekad umaralo. Tražio je nekoga tko bi ga podržao i bio voljan pratiti do kraja. Da postoje takve mogućnosti, Stihoklepac bi svojim idejama napravio mnogo. Stojim iza toga oduvijek.
Bila je zima. Svakako je zima bila u pitanju, sjećam se šala preko svojih ramena i okićenih robnih kuća u Velikom gradu. Smiješno je to sve, pomislio sam. Već mjesec dana su okićene, a maloumni i licemjerni zadivljeno padaju pred tim trikom, tražeći još. Gnjev spram malograđanštine i bezličnih. Još jedna zajednička stvar Stihoklepca i mene. Tog me jutra nenadano probudilo veoma napadno zvono tih vrata u privremenom obitavalištu. Otvorio sam ih, a pred njima je stajao Stihoklepac. Bio je veoma uzbuđen. Nemiran je uvijek bio. Sad je nekako ubrzano disao i, da njegovu licu pristaje osmijeh, smijao bi se od sreće. Tako mi je izgledao, nema to veze s nastavkom priče! Gledao me tako nekoliko trenutaka, dok su mu se prsa širila pa skupljala. Gledao sam i ja njega bez riječi. Konačno je ispljunuo kako mu je potrebna pratnja. Nije mi bilo jasno o čemu govori i o kakvoj je pratnji riječ. I dalje me prodorno gledao. Pratnja, ponovio je.
– Krećemo sutra rano ujutro vlakom. Treba nam nekoliko sati. – okrenuo se i otišao. Još je putem doviknuo da će doći po mene i da budem spreman. Pitate se zašto sam pristao? Jasno, ova priča mora imati nastavak i Vi već znate da sam ja pristao. Ne njemu, već samome sebi. Zašto? Vidite, posjedovao je taj dar, posjeduje taj dar, da vas zainteresira za nešto. Ne trebam ni naglašavati kako sam taj čitav dan razbijao glavu. Ne radi odluke hoću li ići ili ne, ja sam istog trenutka znao da idem, već radi samog predmeta odlaska. Što? Što očekivati? Gdje me vodi? Možda opet neka njegova igrica, pa odemo u obližnju kavanu na novouvezeni kineski čaj, kako bismo bili prvi koji smo ga probali. Ipak sam vjerovao u spektakl. Nije mi niti rekao vrijeme, za Boga miloga! Ako mi je ovo rano, što će bit sutra kad mi bane pred vrata u tko zna koje doba.
Nakon sjedenja pred Brodom, počeli smo provoditi mnogo vremena skupa. Možda mu niti nisam bio toliko zanimljiv, ali prihvaćao sam njegove unutarnje sukobe i polemike, bio sam dobar slušatelj. I shvaćao je da osjećam stanovitu naklonost spram njega. Začudilo me koliko mi je svojih previranja i misli znao povjeriti. S vremenom sam se i ja oslobodio, ali on je uvijek bio pun iznenađenja. Kad mi je krenuo pokazivati svoje pjesme, bijah zadivljen. Ja sam tek krenuo s pisanjem i uvijek bih mu dao na uvid svaku novu pjesmu. Nije me htio povrijediti pa nije bio grub, kao što je znao biti prema drugima čije bi pjesme ponekad komentirao. Davao mi je korisne savjete i nudio svoje pjesme. Moje je premalo komentirao. Tad sam mislio da je to samo zato jer mi nema previše reći, ali danas znam da je dodatni, veći razlog, njegov ego. Otvoreno je pokazivao da previše ne mari za tuđa mišljenja. Kao što sam rekao, postajao bih veoma umoran u njegovu društvu, uvukao me u tu rupu u kojoj je sam trunuo, u tom mraku tražeći izlaz, pružajući ruke ka nevidljivom svjetlu. Ne znam je li u ljudima poput mene vidio spas, u onima koji se barem donekle poistovjećuju s njim i njegovim razdorima duše i emocija. Vjerujem da je upravo u tome bio ključ. Jednostavno je živio u vremenu koje nije prihvaćao i koje nije prihvaćalo njega. A toga je bio svjestan, svakom psovkom tadašnje sadašnjosti iščitao bih veliku dozu iskrenosti i istinskoga. Mrzio je tehnologiju i njen napredak, mrzio je što čovječanstvo nazaduje i veoma uživa u tome, mrzio je zaostatak, ljudski nemoral i, ponad svega, glupost i glupane. Da, čudak. Djelovao je tako u tom svijetu kojeg je prezirao. Svjestan toga, i sam bi se nazivao čudakom. Odjeljujem čudake na pozitivne i negativne. Jasno, ja sam onaj pozitivni. Ne štetim nikome, samo sam iskren i veoma konstruktivan u svojoj ćudi. Tako je sebe kao čudaka definirao. Svejedno, bio je u svemu tome prilično pretenciozan. Zapravo je bio još jedan prosječan student, nešto slobodnijeg duha. Tako smo ga barem doživljavali tada. Takav je bio među nama.
Udaralo je po prozoru. Mnogo glasnije no obično, međutim bila je snježna noć i navikao sam na povremene i privremene nalete vjetra. Ovaj put nije odustajalo. Pogledao sam na sat i shvatio da spavam tek nekoliko sati. Bilo je četiri iza ponoći. Sustanar je nevoljko buncao u snu. Ja po prirodi imam lak san. Jednom prilikom Stihoklepac je prespavao u mojoj sobi. Nikada mu više to nisam htio priuštiti, prvenstveno zbog sebe. Budio sam se svakog trenutka, čuvši njegove razgovore. Nisam razumio niti jedne riječi, a kad sam ga ujutro pitao je li svjestan koliko priča u snu i da je, po svoj prilici, izumio novi jezik, odgovorio mi je kako veliki ljudi ne troše ni sekunde za konstruktivne misli. Htio je reći kako je u snu stvarao neko novo djelo i vodio rasprave sa samim sobom, onako kako ljudi ponekad znaju, u samoći zaokupljeni vlastitim mislima. Nije imalo smisla suprotstaviti mu se. Udarci vjetra postali su nesnosni, a moj je cimer tek mrštio nos na sve to. I to me ljutilo. Ustao sam, nadajući se kako je prozor otvoren pa otuda jača buka. To je bio zasigurno najveći strah u mom životu. Kad sam se približio primjetio sam prikazu u kaputu i šeširu kako stoji pred prozorom. Tek na njegov vražji osmijeh shvatio sam o kome se radi. Otvorio sam prozor, a on je rekao da imam desetak minuta da se spremim i da vlak kreće za sat vremena. Prisjetim se onog ljeta kad mi je, također iza ponoći, došao pod prozor i izvukao me u lokal do jutarnjih sati, a sljedećeg smo dana imali ispit. To su bili jedini dani kad sam prokleo sobu u prizemlju. U normalnoj bih situaciji zatvorio prozor, pozvao zaštitara i nastavio spavati. Ovo nije bila normalna situacija, a ne pitajte me dalje za razloge.
U vlaku mi nije htio reći koja je moja stanica, premda sam s natpisa mogao barem pretpostaviti u kojem smjeru putujemo. Nastavio sam spavati, a koliko sam uspio shvatiti, on nije oka sklopio. Kad bih se probudio, on bi gledao kroz prozor ili čitao. Sunce je odavno izašlo, ali kao da nije. Ovdje je još jače sniježilo. Iznenada me uhvatio za ruku i izvukao van. To je bila naša stanica.
– Gdje smo?
– Pa vidio si kuda putujemo. Uostalom, nije li ovo tvoja regija?
– Da, ali ne poznajem svaki njen kutak.
– Oh, pa ovo je jedan grad.
Onda mi je dao statističku lekciju po kojoj bi svaki grad trebao imati minimalno deset tisuća stanovnika da bi dobio taj status, a u našoj ih je zemlji preko četrdeset u iznimci tog pravila.
– Gdje sad idemo?
– Pa… Sastanak je tek za nekoliko sati.
– Sastanak?
– Vidjet ćeš.
– Što onda radimo tako rano ovdje?
– Htio sam malo razgledati. Nešto me zanima.
Tad je rekao da ćemo se sastati na ovom istom mjestu za tri do četiri sata i jednostavno otišao, skupa sa tim smiješnim šeširom i kaputom. Ispostavilo se da je taj sastanak, kako ga je nazvao, bio za punih šest sati! Nisam imao pojma što radi i gdje je. Sjeo sam u obližnji kafić, pročitao sve novine, posebno regionalne, ne bih li došao na kakav trag. Zatim sam jeo i prošetao. Lutanja mu nisu bila strana. Već sam navikao. Kad god bismo negdje bili zajedno, on bi jednostavno nestao pa makar i na kratko vrijeme, bio to običan ručak, izlazak ili kakvo grupno putovanje. Ipak, bili bismo u društvu, što sada svakako nije bio slučaj.
Sjedio sam ispod nastrešnice nekog napuštenog dućana kad se pojavio. Hajdemo, kratko je rekao i zagrabio u suprotnom smjeru.
– Gdje si bio?
– Zaboga, prvi put sam ovdje!
– I ja!
– Upravo sam se zato i pobrinuo za nas.
– Molim?
– Obišao sam gradić ne bih li pronašao adresu. Hajde, idemo popiti nešto.
Pili smo rakiju i pivo u predvorju neke zgrade. Shvatio sam da je u njoj taj sastanak. Nisam ga ništa o njemu ispitivao, ne bih li poštedio živce umiranja. Nikad nisam dobro podnosio alkohol, iako smo često pili. Malo me udarilo pa mi se kasnije čitava situacija učinila prilično nevjerojatnijom nego li je i bila po svojoj prirodi. Nakon nekoliko čaša piva i rakije, pozvao me da prošetamo zgradom. Ušli smo u neku prostoriju gdje su sjedili ljudi, a pred njima dominirao poveći stol za kojim su se nalazili neki drugi ljudi. Nekoliko njih. Pomno je pratio izlaganja, a ja nisam smogao snage da dokučim o čemu je riječ. Ubrzo su se ti drugi ljudi razišli, uz blještanje novinarskih aparata i kamera te pljesak nazočnih. Onda je jedan od tih drugih ljudi koji su ostali za stolom ustao, uzeo mikrofon i nesigurno prozvao nekog čovjeka nekim imenom. Ne sjećam se točno kojim. Čovjek je upravo ustao kraj mene i odšetao do tih drugih ljudi. Čini se da je nataknuo tamne naočale na glavu. Sjeo je za katedru, a oni su mu uručili nekakvu nagradu. On je šutio cijelo vrijeme, a tad su najavljena pitanja. Opet su ga oslovljavali tim prezimenom. Imao je razbarušenu kosu.
– Koliko imate godina? Činite se neobično mladim.
– Svakako sam stariji od Vas.
– Koliko Vam znači ova nagrada?
– Pa… Čini se nekoliko tjedana života.
– Otkuda ste zapravo?
– Iz Kozmopolije. Morate je posjetiti. Prekrasna zemlja.
– Čime se bavite?
– Lobotomijom.
– Koliko imate čitatelja?
– Sedamdeset i tri.
– Koja je zapravo temeljna poruka ove Vaše, pobjedničke, zbirke?
– Da je književnost mrtva. Hvala.
Ustao je, zabacio kaput iza leđa i potapšao me po ramenu, naginjući se nad mene.
– Znaš – pogleda me, skidajuć naočale – moraš imati nekoliko lica.

Jedan komentar za "Kako ne razumiješ da je moje prezime samo pandan imenu; i obrnuto"

  1. Marija
    05/10/2012 at 3:16 pm Permalink

    ispr. tokom života
    Zanimljivo pripovijedanje, spontano, neposredno nas uvodiš u svijet intelektualaca koji je tako blizak svijetu kavane, posebno mi se dopada kako otvaraš nekoliko tema za diskusiju, ali ne raspredaš o njima, kažeš mišljenje i ostavljaš čitatelju da dalje sam razvija misao. S mnogim stvarima mogu se u potpunosti složiti. Posebna je ova konferencija za tisak. Iako je poanta kontradiktorna. Ali je slika logična, prilično realna. Pozdrav Morph

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.