Srebrnom kišom
isprani su tragovi naših tuga,
tamo ispod duga,
gdje opet se čuju,
čak i kroz oluju,
arije naših srca.
Te note starije i od postanka svijeta,
stvorene prije bezbroj ljeta,
jeseni i proljeća;
prije svake zime,
negdje u isto doba,
dok je i ljubav dobivala ime.
Zato ne brini ljubavi moja,
što su neki trenutci nam blatni,
nije ni bitno,
jer čeka nas život zlatni
uz srebrne kiše;
vjeruj mi,
tamo to negdje gore,
već odavno piše.
08/10/2012 at 7:03 am Permalink
Nadahnjuje tvoja vjera u ljubav. Bojiš je najljepšim bojama i ne daš blatu da umrlja idilu. A stih teče nezaustavljivo, lijep, zvonak, i poseban. Lijep pozdrav Kristiane 🙂
08/10/2012 at 8:25 am Permalink
nije ni bitno,
jer čeka nas život zlatni
uz srebrne kiše;
u knjigama Ljubavi uvijek su uklesana dva imena, puno pozdrava
sfd
08/10/2012 at 8:47 am Permalink
Lijepa pjesma, poseban kraj:
“nije ni bitno,
jer čeka nas život zlatni
uz srebrne kiše;
vjeruj mi,
tamo to negdje gore,
već odavno piše. ”
Veliki pozdrav 🙂
08/10/2012 at 9:26 am Permalink
lijepa pjesma i tvoja vjera u ljubav.pozdrav kroz srebrne kiše
08/10/2012 at 5:51 pm Permalink
tamo to negdje gore,
već odavno piše.
Istina sudbini ne možeš pobjeći.Lijepo Kristijan.Pozdrav.
09/10/2012 at 5:52 am Permalink
Krasna pjesma u skladnoj rimi.
Pozdrav!