Kismet 1/3

KISMET (kišobran za dvoje)                73-S

 

 

        Na tajnome mjestu pored metalnoga stupa čekao sam je s kišobranom za dvoje. Velik tamnomodar kišobran, kao more koje nas je povezalo. Nasmijala se tako silno da sam pomislio kako se Sunce otkinulo s neba. Voljela je naš kišobran. Ali, jednoga dana je nestao. Izgubio sam ga. Iščezao je u proljeće našeg susreta.

 

 

*   *   *

 

 

        Zagrlio sam je posljednji puta i od suza zaboravio spustiti usne na njezinu svilenu put u pregibu ramena. Sve sam iznenada zaboravio. I disati. Privila se tiho kao val uz stijenu. Nečujno sam disao, čekao munju da bljesne i stopi nas, ne dozvoli rastanak. Kada bih barem mogao sada ući u nju, spojiti se da nas ništa više ne razdvoji. Da postanemo jedno tijelo. A tijelo ne možeš skinuti, to ne možeš više promijeniti. Ovako smo se mogli razdvojiti, sve dok smo dva tijela, mi – dva tužna i okrhnuta Bića kao dva starinska začarana vrča.

      Znala je da gubi dio pronađene sebe. Znao sam da gubim dio pronađenog sebe. Zauvijek? Mrzila je tu riječ. Ali ona je neprekidno visjela nad nama kao sjajna i oštra giljotina. Ne kao zauvijek zajedno nego – kao zauvijek razdvojeni. Od naših početaka mi smo se igrali s tom oštricom ispitujući koliko će nas duboko raniti.

 

       Bio je prekrasan proljetni dan. Opna plaveti je podrhtavala uz obalu, tamo gdje se tijelo mora dodiruje s kopnom. Milovali su se u rano jutro, tako bestidno, ali prirodno vodili ljubav, more i žal. Zamislio sam njezino tijelo pod dlanom i drhtaj mi je prošao tijelom poput kratke oluje.

 

       Zagrabio sam val prohladnoga vjetra i udahnuo ga pažljivo kao da se bojim njegove ljekovitosti. A onda sam izišao iz tijela i promatrao.

        Ukrcavala si se na prostrani brod, ronilačku opremu pomagala slagati ispod klupica. Boce su ti bile suviše teške. Karlo se brinuo za njih. Svaki tvoj pokret odavao je radost prvog ronjenja s broda. Pristizalo je još ronilaca pa i jedna grupa s Matejem na čelu, iskusnim roniocem instruktorom. Brod je mogao primiti više od trideset ronilaca s opremom. Tvoja grupa tek svježe prepečenih ronilaca i ronilica smijala se osunčanim licima. Bilo je zarazno. Nakon dugo vremena osjećala si pripadnost nečemu. Bila dio te grupe koja je dijelila adrenalin, ronilačke priče i istu tajnu mora. Na tvome licu bio je Lenin, Tomislavov, Snježanin osmijeh. A vaš instruktor i voditelj Zoky je sve pažljivo promatrao, da se nikom ne bi nešto loše dogodilo. Trebalo je paziti na svakoga. Jer i zbog euforije se dogodi nesreća.

       Toliko mnogo ljudi i opreme, ali ipak nije bilo gužve. Prva grupa od desetak ronilaca koju je Matej vodio bila je uskoro spremna. Gledala si ih dok se oboružani od maske do peraja polagano gegaju ka krmi i skaču u more jedan za drugim. U tom trenutku si u grudima osjetila stezanje. Znala si. To je zbog silne čežnje. Toliko blizu je more, podmorje, ali još nije došao red na tebe. Pripreme ponekad traju suviše dugo, iščekivanje postaje nepodnošljivo. Znojiš se, naprežeš, lomiš nokte, ogrebeš se po ruci, znoj se slijeva niz čelo. Moraš smiriti disanje. Oprema te pritišće sa svih strana. Ali kada skočiš, samo kad skočiš u more, nestat će svih boli i osjetit ćeš kao da ti se tijelo polako rastapa u moru. Poput grude soli otapat ćeš se i tonuti na dno da postaneš jedno s tišinom. Dok se u tebi sve ne izjednači s tim mirom tražit ćeš svoje misli. A one će bježati s mjehurićima ka površini. Ti ćeš uporno tonuti duboko, duboko, najdublje, u samu sebe, u svoj spokoj bez rasprskavajućih misli koje te toliko bole na Suncu dok te drugi promatraju kao tijelo. A ti si samo nezaštićena duša, prerano ogoljena za ovaj svijet, poput meduze.

1/3

…nastavlja se

6 komentara za "Kismet 1/3"

  1. Marija
    Marija
    04/09/2014 at 6:41 am Permalink

    Vješto si prepeo uron u psihu s prvim uronom žene u podmorje. Lirsko u tekstu ne ometa naraciju, bogati je, dobro odmjerenom količinom. 🙂

  2. deo13
    04/09/2014 at 11:38 am Permalink

    Hvala ti Marija 🙂

  3. tulipan
    04/09/2014 at 1:48 pm Permalink

    Jednaku pažnju posvećujem naslovu i tekstu i jako zgodno mi izgleda ovaj kišobran kao sinonim za određenost, neminovnost ( ne volim riječ sudbina), iako tekst upućuje na Nju i morske dubine, a ne na Nju i Njega. Tek je jedan od tri pa živi bili i vidjeli daljnji tijek emocija.

    Sunčani pozdrav Deo!

  4. Krebs
    04/09/2014 at 3:03 pm Permalink

    Deo, jako lijepa proza.Ulazenje u psihologiju licnosti zene je na nivou. Stil lijep, izgradjen i slikovit.
    VP za tebe!

  5. Aljoša
    Aljoša
    04/09/2014 at 3:39 pm Permalink

    Da, fino si uronio u radnju, duboko ronjenje traži vještinu i obuku kako bi se moglo u njemu uživati . VP Deo 🙂

  6. Nedovršena
    05/09/2014 at 11:54 am Permalink

    lijepo

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.