Kismet 3/3

 

      Kao da je stotinu godina trajalo pristajanje broda na vez. Sve se ukočilo, a hladna jeza prolazila je leđima. Bijele kute, crveni križevi. Gledaš njihova usta, konačnu presudu. Muškarac s bijelim rukama pregledava, opipava, i nakon dugog uzdaha proglašava Matejevu smrt. Promatraš ukočenim očima prizor završetka. U tebi se misli kovitlaju. Zadnje ronjenje, zadnji izdah, zadnji pogled.

        Smrt je tako jednostavna. Nema procedura, pravila. Postoje samo uzroci i jedna posljedica.

 

 

        Možda se u trenucima smrti nešto promijeni u nama? Zauvijek. Opet to zauvijek. Možda je potrebna neka nova smrt ili bolest ili nešto drugo da bi se to promijenilo. Izbilo iz sjećanja, iz tijela, iz krvi. Proganja nas zacrtana karma. Usud, kismet, sudbina. Neopipljiva propast. Ona koja nas veže, spriječava da budemo sretni čak i onda kada to možemo. Čak i onda.

 

       Pomislim često da su nas riječi spojile. I razdvojile. Ali mislim da nijedna riječ nije vrijedna razdvajanja, jer misli će i dalje postojati dok mi postojimo s njima. Neće preživjeti jedino zajednički trenuci i zajedničke uspomene. Mi ćemo i dalje u sebi nositi krhotine naše ljubavi.

 

Ne vjerujem u kismet, onaj koji nam je ostavio nevidljivi ožiljak, koji nas je označio za cijeli život. Vjerujem da se lanci mogu prekinuti, da imamo dovoljno snage da raskinemo te nevidljive uze. Vjerujem.

 

      Svako jutro kada se sjetim zadnjeg zagrljaja, sluteći more koje miluje žal, vjerujem da ćemo živjeti dovoljno dugo da pronađemo izgubljeni kišobran za dvoje.

 

 

Dean Ganza

31.08.2014.

(prema istinitim događajima i stvarnim osobama svibnja 2014.)

8 komentara za "Kismet 3/3"

  1. marissa
    08/09/2014 at 9:16 am Permalink

    Uživala sam Deo. U priči, u mislima, u lijepim rečenicama.
    Veliki pozdrav!

  2. Marija
    Marija
    08/09/2014 at 9:28 am Permalink

    Proganja nas zacrtana karma.
    Koliko puta ponavljamo razred kad smo se obreli i u ovoj godini?
    -Zanimljiv mi je postupak kojim si temu vezao uz promatrača, osobu koja, iako naoko pasivna, postaje posrednik u pripovijedanju. Tako si slici dao fokus, zgusnuo je, a ona je postala sveobuhvatnija.
    Pozdrav Deo:)

  3. deo13
    08/09/2014 at 9:36 am Permalink

    Puno hvala Marissa!
    Puno hvala Marija!
    Mozda jednom i napisem nesto sto vrijedi.
    Roman još čeka da ga dovršim
    Tja

  4. tulipan
    08/09/2014 at 10:43 am Permalink

    Pročitala sam i prethodni nastavak koji odzvanja vapajem, ne samo onim za mrvom zraka već i za životom u punom smislu.

    U ovom dijelu si iznio puno životnih stavova od kojih me se najviše dojmio onaj o zabludi prihvaćanja usuda kao nečeg konačnog. To je čisti izgovor za pasivno životarenje ili još gore ogorčenost. Svi i sve je krivo, samo naši postupci ne.
    Napisao si vrijedno djelo jer si unio puno, puno sebe.

    Sunčani pozdrav Deo!

  5. deo13
    08/09/2014 at 11:22 am Permalink

    Tulipane, uzimam Vas,
    Za recenzenta, u stvari
    Ocjenjivača romana. 🙂

  6. tulipan
    08/09/2014 at 11:40 am Permalink

    Uzimaš nas? Pa već nas imaš/ već se imamo kao takvi.Svatko na svoj način!

  7. deo13
    08/09/2014 at 11:42 am Permalink

    Hehe. Ali to je kad budem
    Izdavao knjigu, to je onda
    Predgovor, pogovor ili tako
    Nešto. 🙂

  8. Aljoša
    Aljoša
    09/09/2014 at 6:22 am Permalink

    Da, puno uzroka, a jedna posljedica. To je prava definicija smrti.
    Sviđa mi se Deo stil; pitko, čitko , misaono i lirsko štivo 🙂
    Veliki pozdrav za tebe 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.