Kapi tiho klize
rubom mog šešira,
kiša užurbano pada,
kao da oblaci ispiru
moju tugu danas,
osjećam.
Ogrnut sam
samo čežnjom tihom,
ne mogu ti ni reći
što mi srce šapuće
dok krvari u borbi
protiv
tisuću ruku razuma.
Tako bi volio
da si barem danas
dio moga zagrljaja,
barem danas
da si samo moja,
dok kapi
sve tiše klize…
…rubom mog šešira.
Marija
Lav
Suzana Marić
Mihaela
12/06/2012 at 6:04 pm Permalink
>>ne mogu ti ni reći
što mi srce šapuće
dok krvari u borbi
protiv
tisuću ruku razuma.<<
Pusti Kristjane razum,dajmo malo da osjećaji vode!
Lijepa ti je pjesma.
Pozdrav ti!
12/06/2012 at 6:30 pm Permalink
Lijepu si i sliku odabrao, baš tako zamišljam opisani lik. Romantičan, u crnom, stoji na kiši, unesen u sumorne, tužne misli. A kapi tiho klize rubom šešira.
srce šapuće
dok krvari u borbi
protiv
tisuću ruku razuma.
Jadno je to naše srce Kristijane. Uvijek gubi bitke protiv razuma. A ipak, voli. Lijepu večer želim. 🙂 🙂
12/06/2012 at 6:34 pm Permalink
Zgodan bi bio naslov – Rubom mog šešira, možda zvučnije al dobro je i ovako 🙂
Da bi smo uživali u sreći moramo spoznati tugu, ta igra kontrasta je neminovna, lijepo napisano, pozdrav Kristian !
12/06/2012 at 7:00 pm Permalink
vidjeh Ujevića ,valjda zbog šešira ,kiše i razuma
pozdrav Kristijane
12/06/2012 at 7:01 pm Permalink
oprosti zbog pogrešno ispisanog imena
13/06/2012 at 8:17 am Permalink
Krasna, nostalgična i pomalo melankolična pjesma 🙂