Klonovi

Opet i uvijek opet mislio je da ludi u tom košmaru od života. Kako i zašto, pitao se kad bi postao svjestan, jer bilo je dana kad nije padao u te košmare. S vremenom je počeo prepoznavati početke svojih košmara, a ostalo su bili samo snovi. Sjećao se tih početaka. Bio je maleni dječak i živio zaštićen s roditeljima i tri brata. Međutim, pun gorčine sjećao se da je to bila samo kulisa gdje je majka imala glavni riječ… u svojim nastranostima. Bila je to lijepa žena koja je i u svojoj zrelosti privlačila poglede i pažnju mnogih. Nije ju zanimalo ništa osim sebe. To je bila njihova majka – ako se takvom može zvati – majkom. Ta joj “titula” nikako nije pristajala.

Kroz poluzatvorene oči Filip je promatrao prostor oko sebe iz raznih kutaka i nije vidio što se bacilo na pod. Neka snažna i neprirodna sila. Možda taj netko u njemu. Nije se branio. Ni riječi nije rekao. Dopustio je toj sili da ga nadjača. Sad je on bio bik u koridi, srušen tom nepoznatom silom. I nije se borio. Samo je ostao ležati ne dajući ni glasa od sebe. A ta sila je legla na njegove grudi označavajući kraj borbe. Od težine nije mogao disati. Niti je želio. Odjednom je čuo majku da ga doziva. Zar je i majka u gledalištu? pitao se. Da! Tu sam! samo je mirno rekla spuštajući se u svoju omiljenu fotelju koja je zacvilila tako piskavo i resko da je on rukama poklopio uši.

Gdje sam? pitao ju je. Nije mu odgovorila, nego je pokazala križ iznad njegove glave. I tada je upao, nepripremljen, u neke svjetove u kojima je vidio sebe. Počeo je padati osjetivši laganu vrtoglavicu kada su ga dočekale ruke –” njegove “. Ali nije se plašio ničega jer mu je majčina prisutnost davala snagu da sve izdrži. Što jedna topla i iskrena ljubav sve može, divio se. Istovremeno je uživao u toj spoznaji da je voljen a da se ne treba iskupiti za tu ljubav. Odjednom je osjetio da mu se milina razlijeva po duši. I znao je da je to ljubav. Ta spoznaja da uopće može osjećati ljubav tako ga je duboko dirnula da mu se zamaglilo pred očima. To nije bila obična magla, nego nekakvo fino sivilo koje je sve prekrivalo. Čak i majku. Odjednom ju je ugledao. Sjedila je, odjednom sama, s prekriženim rukama moleći se. Takva slika urezala mu se u sjećanje. Njezine ruke uvijek su bile spremne za molitvu. Ništa joj nije bilo važno – samo ta krunica koju je ponosno nosila. Nije to bila obična krunica. Majka ju je vješala na struk poput svećenika u crkvi. Moglo se vidjeti da je skupocjena. Naslijedila ju je od svoga oca kojeg nikada nije spominjala, a on je samo načuo da je to nekada bila obitelj plemićke titule.

Djed je sve poklonio, mislilo se, nekom sirotanu. Još se i šuškalo da se ubio. Na sahrani je mrtvački sanduk ostao zatvoren. Svi su se pitali kome je poklonio titulu, zlatne ploče i skupocjeni nakit. Je li sve dao na čuvanje nekome ili je sve poklonio? Nije se smjelo pitati; za svako javno pitanje, naime, odlazilo se mnogo godina u zatvor. Nitko se nije drznuo pa se s vremenom prestalo i pitati.

Kad je malo poodrastao, svi su ga pogledavali nekako čudno. Čuo je samo jednom razgovor majke i oca da je baš on, jedini od svih nasljednika, pomalo sličio na djeda. Možda je to bio razlog zašto mu je majka uvijek davala posebno mjesto među braćom. A imala je četiri sina. Primala je mnoge posjete. Kada se baš nitko nije najavio za posjet, sjedala bi na svoju udobnu, ali škripavu stolicu za ljuljanje i tada su svi oni, prestravljeni, znali da će se moliti Bogu. Sjedila bi tako, ne obraćajući pažnju na njih. Oni su prepoznavali te trenutke. Tada čak ni on nije uspijevao iz tog svijeta povratiti je u sadašnjost. To se uvijek događalo kada otac nije bio kod kuće. Znali su da su prepušteni sami sebi, ali ni tada nisu bili lišeni strpnje hoće li se ona uopće vratiti nazad. U normalu. I tada su se povlačili u neke svoje svjetove. Ti svjetovi bili su posvuda samo ne tu… zbog majke u crno odjevene. Mrzili su tu crninu kad su bili mali, a kad su poodrasli,

Mali djelic knjige u nastajanju .

3 komentara za "Klonovi"

  1. Marija
    07/11/2022 at 6:51 am Permalink

    Ovaj prikaz majke je mnogo bolji od prijašnjeg.

  2. Spome
    08/11/2022 at 6:00 pm Permalink

    Znam , Marija ! Obradjujem ju ! Toj knjizi bit ce naslov – Klonovi , ili blizanci…pa neka se citatelj malo razmislja ! LP

  3. katarinab
    08/11/2022 at 6:17 pm Permalink

    Spome, čini se zanimljivo. Sretno s knjigom!
    Lp

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.