Danas je u dnevniku "Slobodna Dalmacija", rubrika "Tribina" na 
strani 14., objavljen članak koji potpisuje Marko Jareb.
 Članak je sljedećeg sadržaja:

O JEDNOJ POVIJESTI S TRI PEČATA

Knjigo moja prijeđi na drugoga 

   U rukama držim knjigu čiji je autor 
Ivo Frangeš: „Povijest hrvatske književnosti“. 
Izdavači su Nakladni Zavod Matice Hrvatske i 
Cankarjeva Založba. Izdana je u 
Zagrebu – Ljubljani, 1987. godine. 
Tiskana je u nakladi od deset tisuća primjeraka.

   Urednici knjige su Slavko Goldstein, Branimir Donat i Vjekoslav Boban. 
Recenzenti su Rafo Bogišić i Miroslav Šicel. Autori leksikona 
pisaca su Ivo Frangeš, Ivan Martinčić, Nedjeljko Mihanović, 
Vesna Frangeš i Milorad Živančević.

   Knjigu sam posudio u Gradskoj knjižnici jednog 
Županijskog središta u RH.

   U primjerku koji je meni u rukama stoji kako je knjiga do sada 
tri puta izišla iz knjižnice i to: 09. ožujka 2012., 04. prosinca 2013. 
i 03. svibnja 2016. godine. Dakle samo dva datuma prije negoli je udaren 
datum kada sam ja podigao knjigu iz knjižnice.

   Pisac je u proslovu među ostalim istaknuo: „Uostalom, ako ovaj 
pregled ima neku skrivenu ambiciju, onda je to jedino želja da bude 
poticaj novim proučavanjima.“

   U tom Županijskom središtu ima više srednjih škola. Neka u 
svakoj od njih poučava najmanje dva profesora Hrvatskog jezika i 
književnosti. To je bar petnaestak profesora. Ako je suditi po 
mom primjerku knjige, recimo kako je prema gore navedenim datumima, 
samo dva profesora imalo ovu knjigu u rukama. Neka knjižnica ima 
dva primjerka ove knjige, pa recimo kako je i taj drugi primjerak 
bio podignut dva puta, to je ukupno četiri profesora Hrvatskog 
jezika i književnosti imalo ovu knjigu u rukama. No, ne mora značiti
 da su baš knjigu podigli profesori Hrvatskog jezika i književnosti, 
ali uzmimo tu pretpostavku kao istinitu. To bi značilo da je samo 
dvadeset posto profesora Hrvatskog jezika i književnosti u tom 
Županijskom središtu imalo ovu knjigu u rukama.

   Evo, pošto smo zakoračili u 2017. godinu, navršilo se trideset 
godina kako je ova knjiga dostupna javnosti. Je li moguće kako se 
tako malo čita ova i druge hrvatske vertikale?

   Zar to nije poražavajuća pretpostavka? Smatram kako nije ništa 
bolje ni u drugim sredinama u RH. Što možemo onda očekivati od mladih,
 kad je u pitanju čitanje povijesnih hrvatskih književnih djela? 
Koliko s ovim pokazateljima to može biti poticaj novim proučavanjima, 
kao što to zaziva autor?

   Pri kraju proslova pisac ističe i ovo: „Pisac se tješio mišlju 
da bar nijedno od imena koja je obuhvatio oni sutrašnji neće 
izostavljati; a što je zaobišao neka koja će oni uvrštavati, 
svjedoči o neizbježnoj ograničenosti svake povijesti.“

U Srimi 22. 1. 2017.                 
                                            MARKO JAREB





                                                                                                              MARKO JAREB