“Koga pune čaše nisu načinile rječitim?”

još jedan fantastičan tekst iz knjige “MOLJAC U SVILI” – DANA ŠKRBA


slika: digital art

“- 27 Fecundi calices quem non fecere disertum?

Koga pune čaše nisu načinile rječitim?

“Razbijen sam na otpatke.

Prestaje li muka ikad?

Živim boli umirem boli.
Neću skapavati ovako, polako, lijeno.

Ljubav me drži između dva poziva. Nebo i dno.
Osjetim to između kostiju.
Između palačne kosti, s unutarnje strane dlana.

Držiš me na razgraničenju svijesti i obijesti.

Ludilo je uzelo maha.
Ionako ubijam robovanje razumu.
Prigovaram svim naučnicima.
Nisu našli lijek za nas nedovršene, puštene u svijet nesavršene, da živimo smrti neizvršene, živote propuštene.

Gadim se mozga.
Okrutan je.
Pravi se fin, magli ne priznaje sve što ga razdire.
Pri mojoj situaciji sad skoro da više i nije.
Nije tu.

Progovaram naravima mučenika.

Prođoh kroz vatru nenačet plamenom.
Moja depresija je srebrena.
Natrulo sam spajanje svjetla i tame šupljim usnama.

Ljubim ti stope, a ti mirno spavaj.
Zinut ću i obasjati svako tvoje lice.
Govorit ćemo o zaboravljenim stvarima, izgovarati teološke anateme, vjerovati.

Uzavrijet će mi mrtve kosti i izbit ću van.
Zvat ćeš me Lazar.
Pod zemljom je lepršavo, kruni se pokrov trave na mene, stiska me u dvodimenzionalnu Euridiku.
Orfej je mentalno zaostao ulični svirač.

Dobro mi ide ovo ludilo.
Od smrti pravim nauku.

Svjetlo lampe vrijeđa mi zjenice.
Bol pulsira u stotine hiljada bubnjeva iz daljine.
Uopšte ne osjetim udarce.

Nijedan rez u dlanu, ružno sjećanje, žilavo suosjećanje, a ni ova smrt mi nije iskrena.

Preletio sam.
Na mjesto ljubavnog pisma spustio sam Sveto pismo. Lažem, da sam bolji, nego sam, ali to je zato što sam stalno sâm.

Ispod kože i mašinerije mišića, žila, ništa, nego ja.
Sve to, samo ja.
Pusto je to.
Zlobno.

Nikakva uzvišenost nije u smrti na pameti.

Da li su mi čisti rubovi rukava i okovratnika?

Kad me mrtvog sretnu, da li će išta povezati s onim pravim ja, onim što je sve lagao pa i tragove sebe samog?

Sve je upropašteno.
Nije što će me njeno tijelo vremenom zaboraviti, meni je što me neće opet upamtiti.

Sve je upropašteno.

Moje razrezane ruke sad su krila.
Ličim orlu, Ikaru, ispalom iz gnjezda ovako rasut po podu.

Nisi mi ostavio voska na svom grobu, Dedale, niko ne pali voštanice na njemu.
Svoje sjeme si za sobom poveo.

Škrt si bio, oče.
Bože, Oče, kako si škrt, valja mi sad umrijeti, a razapinjem se svagdje i nije ovo život tvog sina, ovo je bio neko drugi.

Sav sam lažan, tuđi i privremen.
Neprimjeren.
Neispunjen.”

DANA ŠKRBA “MOLJAC U SVILI”

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

2 komentara za "“Koga pune čaše nisu načinile rječitim?”"

  1. ShadowOfSoul
    ShadowOfSoul
    05/09/2020 at 2:19 pm Permalink

    i još jedan poseban tekst iz ove posebno dobre knjige

  2. Tonka
    Tonka
    07/09/2020 at 8:03 am Permalink

    Težak i sumoran kao da se stapa s ovim vremenima oko nas.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.