I ja ću ptica jednom postati
i poletjeti visoko na krilima sna
u paperjaste oblake i boje vrtložne
na kristalne izvore nježnosti
s ljubavlju koju nismo znali čuvati
u malim poljupcima dara  za život
koji je mogao biti pjesma, a nije
jer smo propustili priliku upoznati se

i strpljivo  njegovati i zalijevati
krhku biljčicu zaljubljenosti …

Čemu žal i ispovjedne suze stihova
u njima se možda opet igraš riječima
kajanja, oprosta, krivice i osjećaja –
jednostavno nismo prepoznali važnost trenutka
prošlost se odigrala i rasplinula u mojim grudima,
moglo je drugačije biti, moglo, ali nije bilo
i to je sve u rukopisu mog odgovora danas
s očima okrenutim u zov daljina …

Post scriptum:

Snovitost i mašta pozlaćuju ljubav
i čine je veličanstvenim ozračjem,
ali samo kad osjećaji narastu u spoznaji
da su i obaveze sastavni dio prisnosti …

Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa “Zov daljina”