Kako prozirno.
Dvije boce
i stol u kutu.
Kako predvidljivo.
Psovka i staklen pogled
stranca u kaputu.
Uđoh.
Čekala me
u svom sobičku.
Sjedila je sklupčanih
koljena na krevetu.
Kome mogu pomoći.
Zaglibih opet
u svojim lutanjima
podsvjesnim poljanama.
I tako to krene.
Crne su me oči
beživotno dočekale.
Posramljeno je
razvila usne
u blagi osmijeh.
Opet je žensko
plakalo zbog mene.
Suzana Marić
Marija
Mihaela
17/09/2012 at 2:13 pm Permalink
Opišeš trenutak, manifestaciju njezinog osjećaja, suze. Ali gdje si ti? (Ili tvoje imaginarno ja?) Ono luta podsvjesnim. Na tim poljanama nema mjesta za nikog drugog. Sve je predvidljivo, već doživljeno, a bunt razara one oko njega. Ono, to imaginarno ja, već je tu fazu prošlo.
Međutim,iako škrtim riječima, sva zbivanja osvještavaš, tebi je sve jasno. Ona može samo plakati. Zaista si sjajno prikazao konfuziju osobnosti.
Za pjesmu nije toliko bitno, ali me zanima. Prva strofa; taj stranac iz prve strofe, je li to lirski subjekt koji se pogledao u nekom predvorju u ogledalo ili se s nekim mimoišao. Te dvije situacije jako mijenjaju kontekst pjesme.
Veliki pozdrav Morph 🙂
17/09/2012 at 2:24 pm Permalink
Da ne zalazim u objašnjavanje vlastitih stihova, jer ne prakticiram isto, reći ću ti najjednostavnije: dovoljno je još jednom pročitati naslov i uvjeren sam da ćeš biti sigurna o kome se radi, a mislim da i sada znaš.
Pozdrav Marija!
17/09/2012 at 2:31 pm Permalink
🙂 🙂
17/09/2012 at 3:13 pm Permalink
zanimljivo.pozdrav
17/09/2012 at 5:39 pm Permalink
Jaaaaaaaako zanimljivo..
Super čak.
LP
18/09/2012 at 4:37 am Permalink
Dobra pjesma.
Moja prijateljica kaže: “Ja sam takva kakva sam”
Konfuziju ličnosti se da “srediti”.
Pozz