Kada se srce razlomi poput kristalne čaše

Tko će sakupiti mrvice

Sačuvati ih uza se da se ne pogube

A da se ne rani tugom što se u njima krije

Tko će ih pokušati spojiti, vratiti na mjesto

Kada ih tuga svom silinom drobi svaki dan iznova

Je li trud uzaludan

Ili ih treba skupiti i čekati novi dan 

Što se iza obzora u muci rađa

Čuvati poput otajstva 

Možda netko, sasvim slučajno pronađe te krhotine

Možda netko osjeti tugu u njima

Pa se nad njima pomoli Svevišnjem

Opere ih ljubavlju i ponovo oživi

Kada se duša slomi poput grančice

Što je nekada mamila svojim mirisnim cvjetovima

Rumenim plodovima

Što je rosu zorom upijala 

Dok ju je Sunce nježno milovalo

Išibane kišom i vjetrovima

Omotane oštrim injem

Hoće li ju itko ugledati 

Među jesenjim lišćem

Hoće li ju itko  podići sa zemlje

Onako krhku, lomljivu 

I staviti pokraj kristalne čaše

Da bude tu,  pa makar i slomljena