Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
KONAČNO
Pakiram polako, tiho u polumraku sobe.
Spavaš dubokim teškim snom
I to je moj spas, konačno.
Ne znaš da me više vidjeti nećeš.
Ne znaš da imam strašne misli
I da bih te mogla u vječnost poslati
Za sve one sate, dane i godine
Dok si cipelama moja prebirao rebra.
Mogla bih, ali ne ja nisam ti.
Otišla su djeca,
Prestao je razlog ostati,
Strahom vrata gledati
Jer čuvati je djecu trebalo
I svojim tijelom braniti njihove živote.
Više nema vjerovanja da će sutra
Ili za koji dan biti dobro i tiho.
Predugo je trajalo, govore mi
Misleći kako ja to ne znam,
A znala sam od prvog dizanja ruke,
Znala sam od prve suze i odgovora
„Udarih se u vrata“,
Onima koji su me žalili pogledima.
Pakiram polako, tiho i odlazim
Zauvijek.
Nikada te više vidjeti neću
Nadam se.
Lav
Aljoša
Marija
25/11/2021 at 5:23 pm Permalink
Šutnja, trpljenja, strahovi, za djecu, “ne mogu”
Sve to prolaze mnoge žene, a mi …Mi smo pasivni promatrači zlu, vidimo, a ne želimo znati . Možda da smo zastali, da smo se po unili na galamu i plač iz susjedstva, možda bi spasili poneku od zlostavljanih žena.
26/11/2021 at 10:08 pm Permalink
Zlostavljani često predugo ostaju u toj patnji i nemaju potrebnu snagu za odlazak, pobunu…tako izgube mnoge dragocjene godine. Zlostavljače treba razotkriti jer uvijek još netko zna što te kukavice rade. Treba kriknuti da se čuje i konačno počne kažnjavati.
27/11/2021 at 8:16 am Permalink
Otišla su djeca,
Prestao je razlog ostati,
Baš zbog djece trebalo je otići ranije. Dobro napisano u ich formi koja pojačava dojam!
28/11/2021 at 12:49 pm Permalink
… udri malo jace , ti narciosidni manijace , jer tako se zene tlace …
28/11/2021 at 7:09 pm Permalink
Ne mogu biti indiferentna na ovu tešku temu. Kao što je Mihaela rekla trebalo je otići ranije. Ima onih koje su otišle ranije, ali su svoju djecu ostavile alkoholičaru i zlostavljaču. Može li se takav čin oprostiti!? Čini mi se da se je društvo senzibiliziralo prema tim nesretnim ženama (što je u redu, podržavam ih u svakom pogledu), ali još je tabu tema što se dešava s djecom koja čitav svoj život imaju posljedice takvoga zanemarivanja i odrastanja. Njihov “krik” je nečujan, jer se i sami boje i stide pričati o toj temi. A kad samo čuju riječi “mama” i “tata” otvara im se pakao.
29/11/2021 at 7:35 am Permalink
U ovakvim situacijama uvijek je teško donijeti ispravnu odluku. Nažalost, niti jedna odluka ne prolazi bezbolno. Lp.