Krik

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

KONAČNO

Pakiram polako, tiho u polumraku sobe.
Spavaš dubokim teškim snom
I to je moj spas, konačno.
Ne znaš da me više vidjeti nećeš.
Ne znaš da imam strašne misli
I da bih te mogla u vječnost poslati
Za sve one sate, dane i godine
Dok si cipelama moja prebirao rebra.
Mogla bih, ali ne ja nisam ti.
Otišla su djeca,
Prestao je razlog ostati,
Strahom vrata gledati
Jer čuvati je djecu trebalo
I svojim tijelom braniti njihove živote.
Više nema vjerovanja da će sutra
Ili za koji dan biti dobro i tiho.
Predugo je trajalo, govore mi
Misleći kako ja to  ne znam,
A znala sam od prvog dizanja ruke,
Znala sam od prve suze i odgovora
„Udarih se u vrata“,
Onima koji su me žalili pogledima.
Pakiram polako, tiho i odlazim
Zauvijek.
Nikada te više vidjeti neću
Nadam se.

6 komentara za "Krik"

  1. Suzana Marić
    Suzana Marić
    25/11/2021 at 5:23 pm Permalink

    Šutnja, trpljenja, strahovi, za djecu, “ne mogu”
    Sve to prolaze mnoge žene, a mi …Mi smo pasivni promatrači zlu, vidimo, a ne želimo znati . Možda da smo zastali, da smo se po unili na galamu i plač iz susjedstva, možda bi spasili poneku od zlostavljanih žena.

  2. nevenka
    nevenka
    26/11/2021 at 10:08 pm Permalink

    Zlostavljani često predugo ostaju u toj patnji i nemaju potrebnu snagu za odlazak, pobunu…tako izgube mnoge dragocjene godine. Zlostavljače treba razotkriti jer uvijek još netko zna što te kukavice rade. Treba kriknuti da se čuje i konačno počne kažnjavati.

  3. Mihaela
    Mihaela
    27/11/2021 at 8:16 am Permalink

    Otišla su djeca,
    Prestao je razlog ostati,

    Baš zbog djece trebalo je otići ranije. Dobro napisano u ich formi koja pojačava dojam!

  4. Spome
    28/11/2021 at 12:49 pm Permalink

    … udri malo jace , ti narciosidni manijace , jer tako se zene tlace …

  5. katarinab
    katarinab
    28/11/2021 at 7:09 pm Permalink

    Ne mogu biti indiferentna na ovu tešku temu. Kao što je Mihaela rekla trebalo je otići ranije. Ima onih koje su otišle ranije, ali su svoju djecu ostavile alkoholičaru i zlostavljaču. Može li se takav čin oprostiti!? Čini mi se da se je društvo senzibiliziralo prema tim nesretnim ženama (što je u redu, podržavam ih u svakom pogledu), ali još je tabu tema što se dešava s djecom koja čitav svoj život imaju posljedice takvoga zanemarivanja i odrastanja. Njihov “krik” je nečujan, jer se i sami boje i stide pričati o toj temi. A kad samo čuju riječi “mama” i “tata” otvara im se pakao.

  6. gabi
    29/11/2021 at 7:35 am Permalink

    U ovakvim situacijama uvijek je teško donijeti ispravnu odluku. Nažalost, niti jedna odluka ne prolazi bezbolno. Lp.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.