Možda jednom spoznam tajnu šarenih krila, nečujni let i život leptira. Možda mi nekad bude jasno zašto se tuga ne čuje glasno. Istina i kad bolna bila, sretna ću biti jer sam je živjela.
Ni mjesečev sjaj odgonetnuti ne mogu, plašeći se saznanja da mnogo toga zna mjesečina. Možda se usudim hodati po ivici, zamišljajući let leptira. Kad bi sama letjela, sretna ne bih bila. Možda se ovaj let u pjesmi spomene, dok vrijeme ide i žive se istine.
14/01/2013 at 5:43 pm Permalink
a gdje nadje ovu boju zivotati
fina ti je ova pjesma…onako…filozofska.
pozzzzzzzzzzzzzzzz:))
14/01/2013 at 6:31 pm Permalink
Ima skrivene tuge u svemu što pišeš, i u ljepoti pejzaža i u razmišljanju o životu. Osjeća se pjesma. Lijep pozdrav Faiza 🙂
15/01/2013 at 4:25 am Permalink
Možda se ovaj let u pjesmi spomene,
dok vrijeme ide i
žive se istine.
jutro ti lijepo želim draga bosančice
sfd
15/01/2013 at 8:12 am Permalink
ej saniiiiiii pa ima svih boja 🙂
evo kafica i hvala
15/01/2013 at 8:13 am Permalink
hvala Julija 🙂
kroz cijeli život je tako i radujem se što me čitaš
nisam bila prisutna neko vrijeme
lijep pozdrav
15/01/2013 at 8:14 am Permalink
hvala prijatelju 🙂
konačno se sve završilou duelima pa se mogu useliti ponovo u Očaravanje
veliki pozdrav 🙂
15/01/2013 at 6:23 pm Permalink
tuga se ne čuje glasno..pozdrav .lijepi stihovi faiza
16/01/2013 at 2:31 pm Permalink
hvala EN 🙂
ne čuje se tuga…
lijep pozdrav i tebi
17/01/2013 at 6:57 am Permalink
U životu uvijek ima pokoje krilo leptirovo, da probudi ona sjajna treperenja u dnu utrobe, pozdravček 🙂