Lice psa

Žedan sam! Reče Robi kroz buku. Ona ga pogleda ništa ne shvaćajući. Žedan sam! Ponovi on sa udvornim smiješkom pogledavajući prema šanku. Ah, to je u pitanju! Upravo sam stigla iz Njemačke, puna sam para i sad je na meni red da častim. Na to si mislio, a?! Ali, dragi moj, ja te uopće nisam pozvala na piće! Pogotovo ne u slučaju kad ti Klaudija visi za leđima! Jer u tom slučaju moram platiti piće i njoj. A to stvarno ne želim. Pomisli ona pogledavši mu u lice i odjednom umjesto njegova lica ugleda lice psa. Raširi oči. Odmah potom ugleda sliku hotelske sobe sa brojem dvjesto dvadeset dva nad njegovim vratima u gradiću na Jadranu gdje su dovršavali školovanje. Družina je na okupu. Sjede u krugu. Jedini Robi stoji i nešto im govori. A govori da ponekad kada se pogleda u ogledalu umjesto svoga lica ugleda lice psa, pravu pseću njušku umjesto svoje. Oni se smiju. Je l’ ja vama ličim na psa?! Upita. Neeeeeee! Viču oni. I smiju se još jače. Ah! Robi opet nešto izigrava. Nakon navale smijeha shvate da je on sasvim ozbiljan. Da nije izigravao. I da je stvarno mislio to što je govorio. Tek sada je u potpunosti shvatila koliko je bio u pravu i da je njegovo lice, zapravo, lice psa. Ostani ovdje! Reče mu grubo. Ode do šanka, naruči dva piva i vrati se. Gurne mu ih u ruke kao da ih je bacila. Zatim se ljubazno nasmiješi. I okrene mu leđa bez riječi. Dok je odlazila, začuje kako zahvaljuje. Učinilo joj se da je vidjela psa kako liže ruku gospodara koji ga tuče. Gotovo je zaplakala. Pomisli kako ne voli pse. I kako oni znaju i osjećaju kada ih netko voli ili ne voli. Ali, zašto onda mene cijeli život prate, a nikada ih nisam voljela? A prate ju od kada zna za sebe. Gdje god bi krenula, našao bi se negdje neki, pogotovo ako je lutalica i potrčao za njom. Ona bi ga izbjegavala. Bježala od njega. Skrivala se. Ubrzavala korake. Skretala s puta. I baš kad je pomislila da mu je umakla. On bi odnekud iz nekoga grma odjednom promolio svoju vlažnu njušku, zatim izronio cijeli i nastavio hodati za njom. Duplim psećim korakom. Na jedan njen, njegova dva. Potrčala je, potrčao bi i on. Stala je, on bi se ukopao i gledao pozorno prateći svaki njen pokret. Tjerala ga je od sebe, ne bi se ni pomaknuo. Krenula je dalje odlučivši ne obazirati se na njega i nadajući se kako će on već negdje ipak posustati. Nakon podosta vremena , okrenula se,  no, on je poput sjene još uvijek hodao za njom. Brzim. Sitnim korakom. Na jedan njen. Njegova dva. Jedan. Dva. Jedan. Dva. Tako bi došli i do kuće. Otključala bi ulazna vrata i ušla unutra. U trenutku zatvaranja vrata vidjela ga je kako sjedi na zadnjim nogama, a prednje su mu uspravne. Gleda ravno u nju.
Kao statua. Pomislila je.
Zaključala vrata.
I otišla.
Kad bih svakoga koji me dopratio pustila unutra, već bih imala dobro utvrđeno kraljevstvo pasa. U tome bih kraljevstvu bila ja – kraljica. Nasmijala se samoj sebi i svojoj ironiji.
Ako je nakon sat vremena pogledala prema ulaznim vratima i vidjela njegov obris kako još uvijek sjedi pred vratima, bilo bi joj strašno. Je l’ taj pas nešto osjeća dok sjedi tako pred vratima koja se za njega ne otvaraju? Da li je u pitanju bol? Ne! Ne želim da osjeća bol. Ili je to osjećaj koji čovjek osjeća kod neuzvraćene ljubavi? Tuga pomiješana s bolju. Ali, to je još gore!…
Ako obrisa nije bilo, odahnula bi. Dobro je. Otišao je.

 

 

Slavica Turinski-Lazić

 

8 komentara za "Lice psa"

  1. boba grljusic
    19/04/2013 at 11:54 am Permalink

    nije mi jasna do kraja tvoja priča negdje se izgubila nit .

  2. julija
    19/04/2013 at 12:32 pm Permalink

    Zanimljiva priča. Ljudi osjete kome se mogu utjecati. Baš kao i psi. Ali, ponekad čovjek poželi da ne uzvrati. Da u miru, sam izabere svoju osamu, popije svoje pivo. Ne uspjeva. Pozdrav Consequence:)

  3. Consequence
    19/04/2013 at 12:56 pm Permalink

    Boba, to je dio romana. Ne mogu cijeli roman ovdje izložiti. Zato vadim samo dijelove. U ovome je dijelu opisano “lice psa”, odnosno neke od njegovih karakteristika.

  4. Aljosa
    19/04/2013 at 1:05 pm Permalink

    Ja ću se osvrnuti na kratje, dinamične i zanimljive opise koji drže čitača u priči i uvlače ga u fabulu

    Pozdrav Veliki:)

  5. Mario
    19/04/2013 at 3:27 pm Permalink

    Fino! …hoćeš postavljati nastavke dalje?

  6. Consequence
    19/04/2013 at 4:59 pm Permalink

    Mario, sve što sam ovdje objavila dio je istoga romana, ali nije objavljeno redoslijedom kojim bi se čitalo u romanu. Tako da je teško govoriti o daljnjim nastavcima. Dijelove ću, prema vlastitom odabiru, i dalje povremeno postavljati. Zanimljivo mi je što kažu čitatelji.

  7. dinko1941
    30/04/2013 at 4:31 am Permalink

    Zaista ti je pisanje romana jako dobra crta, senzualnosti, inspirativnih slika nedostaje a opis događanja pojedinih lisa su zaista dobre. Ide ti to, samo nastavi. Ovaj dio iz tvog romana mi je prava mala novela. Hvala na komentaru za moju pjesmu. Pozdrav 🙂

  8. Consequence
    30/04/2013 at 10:07 am Permalink

    Dinko, zahvaljujem na lijepim riječima i poticaju za nastavak.
    “…senzualnosti, inspirativnih slika nedostaje…” Ako nedostaje, valjat će ih nadoknaditi 🙂 . Što se tiče senzualnosti, o tome ćemo poslije. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.